UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

DR. VLASTA VUČEVAC, PREDSJEDNICA HRVATSKOG DRUŠTVA ZA PALIJATIVNU SKRB PRI HLZ   

Odnos prema starijima – mjera humanosti društva

 

     Palijativna skrb je pristup koji poboljšava kvalitetu ži­vota pacijenata i njihovih obitelji suočenih s problemima povezanima sa smrtonosnom bolešću, kroz prevenciju i olakšavanje patnje putem ranog prepoznavanja, te be­sprijekorne procjene i suzbijanja boli i drugih problema, fizičkih, psihosocijalnih i duhovnih. To je briga za teško i neizlječivo bolesne te umiruće osobe i njihove obitelji. Pali­jativna skrb je interdisciplinarna u svom pristupu, te svojim djelokrugom obuhvaća pacijenta, obitelj i zajednicu! Bazu i temelj pružanja palijativne skrbi čini tim liječnika obiteljske medicine koji skrbi o bolesniku, u pravilu, tijekom cijelog njegovog života. Biste li dopunili tu definiciju? Kojom biste ocjenom do 5 ocijenili stanje i kapacitete palijativne skrbi u Hrvatskoj? Na to i brojna druga pitanja odgovorila je dr. Vlasta Vučevac, specijalistica obiteljske medicine i geron- tologinja, predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu skrb pri Hrvatskom liječničkom zboru.

      Palijativna skrb je pristup koji poboljšava kvalitetu života bolesnika i njihovih obitelji, koji su povezani s pro­blemima neizlječive i smrtonosne bolesti To se postiže prevencijom i olakšavanjem patnji, umanjivanjem pratećih simptoma osnovne bolesti/boli, nesanice, mučnine, kašlja, kroničnog umora i dr. ali, uz fizičke simptome rješavaju se psihičke, socijalne i duhovne tegobe. Palijativna medicina je holistički pristup, multidisciplinarno liječenje i timski rad. Obuhvaća razdoblje od postavljanja dijagnoze, ne­izlječive, životno ugrožavajuće bolesti i sve do perioda žalovanja u obitelji nakon smrti bolesnika.

     Palijativna skrb je interdisciplinarna u svom djelova­nju, a palijativni tim /PT/ čine liječnik, medicinska sestra, fizioterapeut, radni terapeut, psiholog, ljekarnik, stomatolog, ljekarnik, socijalni radnik, duhovnik i volonteri, a PT svojim djelokrugom obuhvaća bolesnika, obitelj i zajednicu. Podrškom održavamo bolesniku autonomiju i dostojanstvo do kraja života.

     Palijativna skrb je osnovno ljudsko pravo - pravo na život bez boli i patnje do kraja života.Temelj palijativne skrbi je u primarnoj zdravstvenoj zaštiti /PZZ/ u DZ, a čine ga koordinator palijativne skrb, mobilni palijativni tim, obiteljski liječnik (koji skrbi o bolesniku u pravilu tijekom cijelog njegovog života), patronažne sestre i ustanove za njegu u kući.

     Moram istaknuti da nismo imali Zakonom definira­nu PS do ulaska u EU, kada se započelo realizacijom Strateškog programa razvoja PS 2012.-2016. i nastavilo Nacionalnim planom razvoja PS 2017.-2022. koji definira integrirani model skrbi za palijativnog bolesnika, koji još nije jednako zaživio u cijeloj RH. Sami zaključite koju biste ocjenu dali.

Posljedice pandemije

     Sve veći broj građana treba palijativnu skrb jer je zbog pandemije Covida-19 usporena dijagnostika bolesti, te je tako i broj onkoloških pacijenata u porastu, kao i zbog neodlaska na kontrolne preglede i kemo i radioterapije.

Kako ocjenjujete posljedice zbog Covida-19, odnosno kako se suočiti s porastom osoba kojima treba palija­tivna skrb?

     Velika je potreba za PS i svakim danom sve je veći broj građana kojima je neophodna PS. Statistički podaci govore da palijativu treba oko 20-30.000 naših sugrađana. Nažalost, ovog trenutka ona ne može biti pružena svima na zadovoljavajući način. Različita je situacija diljem RH, ovisno o regijama, tj. županijama.

     Mogu reći da je u pola Hrvatske razvijena PS u nekom obliku, da imamo županije, domove zdravlja i opće bol­nice, koje provode s visokim nivoom znanja, vještina i entuzijazmom kvalitetnu palijativnu skrb i primjer su svima drugima, iako se nalaze tek na početku razvoja jedne nove djelatnosti, kao sto su palijativna skrb i pa­lijativna medicina. Ono što je sigurno jest da se proces implementacije palijativne skrbi u sustav zdravstvene zaštite odvija presporo.

     Kapaciteti PS su u RH su danas apsolutno nedostatni.

     I bez prisutne pandemije Covid 19, potrebe za palijati- vom su velike iz mnogo razloga: PS prvenstveno trebaju onkološki bolesnici, broj onkoloških bolesnika je u po­rastu! Ali PS treba i veliki broj neuroloških bolesnika, kao i bolesnici s raznim oblicima demencija.

     Posljedice pandemije će biti velike i tek ćemo ih sa­gledati za 1-2 godine, a potrebe za palijativom će i dalje stalno rasti i nećemo moći zadovoljiti potrebe bolesnika, jer niti danas ne možemo pružiti palijativnu skrb svima u potrebi i svima koji umiru.

Ljudi, a ne postelje!

     Znamo da se palijativna skrb poglavito pruža u zdrav­stvenim ustanovama u Hrvatskoj. Koliko je postelja u pa­lijativnoj skrbi u RH osigurano, a koliko procjenjujete da bi ih bilo potrebno osigurati. Da li je ta skrb dovoljno kvalitetna, što joj nedostaje?

     Danas u RH postoje ustanove koje provode dobru palijativu kao bolnica sv. Rafael - Strmac, psihijatrijska bolnica Ugljan, koja ima prvi odjel za palijativnu skrb dementnih i duševnih bolesnika, PB Popovača, PB Jan- komir, SB Duga Resa i Novi Marof, kao i opće bolnice Našice, Čakovec, Pula, Karlovac, Dubrovnik i Sb za plućne bolesti Rockfellerova Zagreb.

     Želim istaknuti da broj postelja za palijativnu skrb u praksi ne znači ništa, jer postelja ne znači palijativnu skrb. Palijativa znači tim specifično educiranih stručnjaka. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti postoje kadrovski i prostorni normativi, koji moraju biti osigurani, kako bi se mogla provoditi standardima određena kvalitetna palijativna skrb. Kvalitetu osigurava isključivo dobro educirani mul- tidisciplinarni palijativni tim, a komunikacija u timu je ključ uspjeha u toj djelatnosti. Za brži razvoj ove skrbi nam nedostaje veći broj dobro educiranog stručnog kadra. Zato nam se događa da često "improviziramo" palijativnu skrb, a to nije dobro, ukoliko ne idemo po onome modelu "bolje išta-nego ništa".

Domovi kao skladišta umirućih

     Poznato je da su domovi za starije i nemoćne, osobito privatni i obiteljski domovi, preuzeli funkciju palijativne skrbi, ali mnogo toga nedostaje. Kako ojačati kvalitetu palijative u domovima, kako razdvojiti pružanje socijalnih i zdravstvenih usluga i stacionarne odjele u domovima učiniti djelotvornijima od pukih „skladišta umirućih", kao getoizirana spremišta „ljudskih otpadaka", kako ih nerijetko tretiraju njihovi vlasnici?

     Domovi za starije i nemoćne ne provode palija­tivnu skrb, nemaju ni registriranu djelatnost palijative. To su socijalne, a ne zdravstvene ustanove! Problem je u tome što domovi na svoje stacionarne jedinice primaju najteže, neizlječive i umiruće bolesnike, a nemaju ka­drovske, stručne, prostorne normative. Činjenica je da sve ustanove koje primaju starije bolesnike i bolesnike koji trebaju dugoročnu skrb, koji su neizlječivi i nalaze se na putu kraja svog života (pre-terminalna faza) pri­padaju Ministarstvu socijalne skrbi - zar to nije apsurd? Zar su najteži bolesnici socijalni slučajevi? Visoka sto­pa smrtnosti, oko 30 posto godišnje, govori upravo o teškom stanju bolesnika, koji se primaju na stacionare (državne i privatne).

     Potpuno je jasno da te Ustanove ne mogu pružati odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, a pogotovo ne pali­

 

jativnu skrb, jer su njihovi kadrovski normativi određeni prema standardima socijale, a ne potrebama medicine. Uz to zdravstveni djelatnici nisu dovoljno educirani za provođenje suvremene zdravstvene njege odnosno terapije palijativne skrbi. Palijativna skrb je zakonom zagarantirana svakom bolesniku u potrebi, a to znači i bolesnicima na stacionarima. To je njihov posljednji dom (stacionar pripada primarnoj zdravstvenoj zaštiti). Stacionari bi trebali biti pravo mjesto za pružanje pali­jativne skrbi, a ne biti "umirališta"

     Radi toga je potrebno u ustanovama socijalne skrbi žurno učiniti reorganizaciju zdravstvene zaštite, zakonski je regulirati, osigurati pružanje palijativne skrbi, razdvo­jiti socijalne i zdravstvene usluge i osigurati edukaciju zdravstvenih djelatnika.

Koliko smo humano društvo

     U Hrvatskoj navodno postoji samo jedan hospicij i to u Rijeci? Činjenica je da Zagreb kao glavni i grad s najvećim brojem stanovnika, ali i najbogatiji, nema hospicij - usta­novu u kojoj se osigurava dostojanstvena smrt? Koliko je nužna izgradnja hospicija, i koliki broj mjesta bi se trebao osigurati u tim ustanovama prema europskim standardima?

     Točno, u Hrvatskoj imamo samo jedan Hospicij u Rijeci, i to od 2013. godine. U završnoj je fazi izgradnja hospicija u Puli, a imam podatke da i Zadarska županija aktivno radi na programu otvaranja hospicija.

Hospicijska skrb je zadnja karika u lancu usluga palija­tivne skrbi. Hospicijska skrb označava terminalnu skrb za bolesnike koji se više ne mogu zbrinuti u svojoj kući. To je posebna filozofija skrbi, čuvamo dostojanstvo teških i umirućih bolesnika, nastojeći što je vise moguće umanjiti patnju, uz snažnu i kontinuiranu psihološku i duhovnu potporu, a prema potrebama i uvjerenjima bolesnika - sve do samog kraja života. Bilo bi jako dobro kada bi svaka županija imala bar jedan hospicij, ovisno o specifičnim potrebama i lokalnim mogućnostima. Žalosno je da Zagreb kao glavni grad Hrvatske nema hospicij, iako postoje jasno evidentirane velike potrebe .

     Za kraj, mislim da mnogi naši sugrađani, a i političari koji su kreatori politike, još nisu dovoljno informirani o dobrobiti koje pruža kompletni palijativni tim bolesniku i obitelji, bez obzira na mjesto gdje se za njega skrbi - kod kuće, u bolnici, na stacionaru ili hospiciju. Moramo inten­zivno raditi na podizanju javne svijesti i razumijevanju potreba, i našoj odgovornosti, osobnoj i cjelokupnog društva, prema starijima, neizlječivima i umirućima. Osnovni kriterij za vrednovanja jednog društva jest upravo odnos prema starijima i dostojan način zbri­njavanja svih u potrebi. Prihvaćanje palijativnih principa i osiguranjem provedbe palijativne skrbi - pokazujemo civilizacijsku razinu našeg društva.

J.A.Petrović