UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

NEOČEKIVAN SAVEZNIK

Mamić ukazao na lešinarenje starijih osoba

 

     Bjegunac od hrvatskog pravosuđa Zdravko Mamić u svojim nedavnim objavama na društvenim mrežama počeo je prokazivati kriminalne radnje osječkih sudaca i tako se između ostalog dotaknuo bolne teme o kojoj Sindikat umirovljenika Hrvatske redovito progo­vara, malverzacijama s ugovorima o do- smrtnom i doživotnom uzdržavanju. SUH posljednjih 15 godina traži da se zabrani potpisivanje ugovora o dosmrtnom uz­državanju, kao i da se donormira institut ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naše zahtjeve Ministarstvo pravosuđa sve ove godine uporno odbija.

     Mamić po logici„ako padnem ja, past će svi", odlučio je doista učiniti nešto kori­sno za društvo i u ovom slučaju za starije osobe, alarmirati javnost o kriminalnom bogaćenju sudaca, javnih bilježnika i dje­latnika u zdravstvu i socijalnoj skrbi, koji stječu veliku imovinsku korist preko leđa siromašnih starijih osoba. Mamić je tako nedavno na svom Facebooku napisao:

Kako stvari funkcioniraju

     „U današnjoj priči donosim informaciju o tome kako su suci i državni odvjetnici do nekretnina dolazili preko Centra za socijalnu skrb u Osijeku - pogotovo dok je ravnateljica bila Jelka Klobučar (kućna prijateljica suca Ante Kvesića), u suradnji sa Helenom Kristek, Majom Varžić i Hr- vojem Vidakovićem. Naime, Centar pro­glašava dražbe za nekretnine socijalnih slučajeva koji nemaju rodbine i nemaju kome ostaviti svoje vlasništvo, pa ih iz Centra obrade. Na dražbu se prijavljujete pismeno, ali fizički dražbi ne možete pri­sustvovati uz obrazloženje “da u centru nema dovoljno velike prostorije da primi sve zainteresirane". Ova priča, kaže Mamić, „posebno mi je bitna u svjetlu činjenice da je prema imovinskoj kartici supruga suca Kvesića o dosmrtnom uzdržavanju stekla stan od 57.52 kvadrata u Osijeku vrijedan 300 tisuća kuna".

     Mamić dalje priča priču: „Dosmrtno uzdržavanje očito je biznis kojim se bave osječki pravnici tako su županijski državni odvjetnik Davor Petričević i njegova supru­ga Jasminka Sinčić-Petričević, voditeljica Zavoda za hematologiju KBC Osijek, 16. rujna 2013. sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju s Antom Mandićem koji je preminuo 4 mjeseca kasnije, a oni su dobili poslovni prostor od 68,40 metara četvor­nih. Znači sklopili su ugovor s umirućim čovjekom kako bi došli do nekretnine", zaključuje Mamić.

Uhodan obiteljski biznis

     „Predsjednik Županijskog suda u Osi­jeku, Zvonko Vrban na isti je način sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju s Jelkom Nemet za što je dobio kuću vrijednosti 955.000 kuna u Jahorinskoj 7, dvije kuće i nekoliko oranica u selu Budimci pokraj Osijeka, te jednu trećinu pašnjaka veli­čine 665 metara četvornih, uz jadransku obalu, na otoku Čiovu, u blizini Trogira. Znači predsjednik suda je sklopio ugo­vor o doživotnom uzdržavanju osobno sa štićenicom, kao i supruga njegovog kolege. Kao šećer na kraju, sudac Kvesić i Petričević su kumovi."

     Nije to nikakva novost za SUH, koji je posljednjih godina bilježio brojne slučajeve malverzacija s ugovorima o uzdržavanju, ali je svakako novost što je Mamić prokazao i one osobe iz pravosuđa s viših razina. Sprega osoba iz pravosuđa s onima iz djelatnosti zdravstva i socijalne skrbi je i navela SUH da u svojim zahtjevima za donormiranje ugovora o doživotnom uzdr­žavanju zatraži da se zabrani potpisivanje takvog ugovora s pružateljima socijalne skrbi, zdravstvenim djelatnicima, odvjet­nicima ili javnim bilježnicima s kojima je u obveznom odnosu, odnosno članovi­ma njihovih obitelji. Vrlo bitan zahtjev je i ograničenje prema kojem bi davatelj uzdržavanja istovremeno mogao imati ne više od dva ugovora o doživotnom uzdržavanju, zbog čega SUH traži i uvo­đenje Registra sklopljenih ugovora, koji bi sadržavao podatke o broju skloplje­nih ugovora po davatelju uzdržavanja, datume sklapanja ugovora te imovinu koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Registar za prevenciju

     Registrom bi se prevenirao lešinarski biznis uzdržavatelja koji su se profesio­nalizirali u djelatnosti otimačine imovine starijih i nemoćnih osoba. Također, davatelj uzdržavanja morao bi imati potvrdu o nekažnjavanju za kaznena djela protiv života i tijela te kaznenog djela protiv državne ili privatne imovine, što bi dodatno povećalo sigurnost korisnika uzdržavanja.

     Sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju SUH smatra hitnima, zbog čega traži da sud sazove prvo ročište u roku od 15 dana te donese presudu u roku od najkasnije 6 mjeseci, računajući od dana podnošenja tužbe za raskid ugovora. Također, ovlaštena oso­ba morala bi pribaviti poseban zaključak nadležnog centra za socijalnu skrb prema mjestu prebivališta primatelja uzdržavanja, kojim bi se ocijenilo da li su ugovorom zaštićene sve potrebe i želje uzdržavane osobe.

     SUH je tako 2. ožujka 2021. po jubilarni deseti put poslao zahtjev za izmjenom Zakona o obveznim odnosima kako bi se riješila ova pitanja oko ugovora o uzdrža­vanju te se nadamo da će ovaj put razum konačno prevladati. Nakon mjesec i pol dana još nismo dobili nikakav odgovor. Nije li upravo umreženost najviših gra­na pravosuđa, socijalne skrbi i zdravstva u ovom lešinarskom biznisu razlog što Ministarstvo pravosuđa uporno odbija naš zahtjev? Zaključite sami.

Igor Knežević