UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

DRUGI STUP - UNIŠTAVANJE JAVNIH FINANCIJA I MIROVINA

Kad banke gule naivce

 

     Možda ste zaboravili da je od 2002. godine hrvatski mirovinski sustav po diktatu Svjetske banke poluprivatiziran time što se uvelo tri mirovinska stupa, prvi - javni obvezni stup međuge- neracijske solidarnosti, drugi - obvezni stup kapitalizirane štednje kroz mirovinske fondove pri inozemnim bankama, te treći - dobrovoljni mirovinski fondovi. No, nije se promijenila i stopa mirovinskih dopri­nosa, već je od prijašnjih 20 posto za javni stup otkinuto 5 posto za obvezni drugi stup, što je preusmjereno na upravljanje i financijsko vrćenje bankarskim mirovin­skim fondovima.

Igračka za financijaše

     Još tijekom 90-tih Mađarska i Poljska bile su prve tranzicijske zemlje koje su uvele drugi i treći mirovinski stup, a nakon 2000. to su učinile Hrvatska, Bugarska, Ru­munjska, Slovačka, Makedonija i baltičke države. Istodobno,

Češka, Slovenija i Srbija uvele su samo treći dobrovoljni stup.

     U međuvremenu su obvezni drugi stup ukinule ili reformirale gotovo sve navedene zemlje, a najnovija je Estonija, dok Hr­vatska i u svojoj Nacionalnoj strategiji razvoja do 2030. godine i dalje forsira daljnju privatizaciju mirovinskog su­stava. Ni Rumunjska nije ostala potpuno vjerna privatizaciji jer je sa 6 posto smanjila doprinos za drugi stup na 4 posto, kao i   Letonija sa 8 na 2 posto, dok je u Litvi praktički dobrovoljan, jer se može pojedinačno izaći kad god se želi. Riječ je o zgodnoj igrački financijske industrije, koja bi trebala postupno voditi ka sve većoj privatizaciji javnog mirovinskog sustava, kakav je tipičan za većinu europskih zemalja. Zanimljivo je da su najsiromašnije članice Europske unije, s usporednim ekonomskim razvojem, upravo Hrvatska i Bugarska, zemlje koje nisu do sada transformirale drugi stup u dobrovoljni, niti smanjile stope izdvajanja.

     Analizom mirovinskog sustava u Hr­vatskoj, vidljivo je da se u proteklih goto­vo dvadeset godina stanje mirovinskog sustava pogoršalo u odnosu na razdoblje prije reforme. Također, relativna vrijednost mirovine je opala za čak 7 postotnih po­ena, tj. sa 44,29 posto udjela prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći, na samo 37,4 posto, što je direktno utjecalo i na porast stope rizika od siromaštva za starije od 65 godina na čak 30,1 posto!

     Unatoč takvom smanjenom iznosu stvar­ne vrijednosti mirovina„običnih radnika", tj. onih koji su ih stekli prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, mirovinski iz­daci u prvom stupu kontinuirano rastu i nadmašuju prihode, pa se rupe pokrivaju krpanjem iz proračuna.

Isisavanje javnih financija

     Tranzicijski trošak je posebna priča. To je manjak u mirovinskom proračunu koji nastaje zbog izuzimanja 5 posto doprinosa na dohodak preusmjerenih u mirovinske fondove pri četiri inozemne banke, zbog čega se država zadužuje prodajom svo­jih obveznica tim istima bankama, i to uz kamate. Dakle, država poklanja četvrti­nu mirovinskih doprinosa mirovinskim fondovima da bi oni s njima investirali i zarađivali, ali za popunjavanje tog iznosa onda taj isti novac posuđuje uz kamate.

      Financijski vrtlog casino-ekonomije do­minira hrvatskim tržištem novca, nerijetko stvarajući vrlo povezane hobotnice po­litičkog investiranja. Pokazatelji HZMO-a pokazuju da je u razdoblju od 2002. do 2019. godine tranzicijski trošak (odnosno - nedostajuća sredstva kod isplata tekućih mirovina prvog stupa radi preusmjeravanja tog dijela doprinosa za drugi stup) izno­sio čak 71 milijardu kuna, dok su ukupne uplate doprinosa u drugi stup iznosili 80,7 milijardi. Ili po narodski, u svakoj milijardi kuna transfera iz proračuna u prvi stup, 340 milijuna kuna je tranzicijski trošak drugog stupa. Nazdravlje!

     A što kad se uzmu u obzir i procjene kako će do kraja 2030. godine ukupni tranzicijski trošak iznositi preko 200 mi­lijardi kuna, što bi bilo četiri puta više od tada očekivanog prinosa svih fondova. A mirovine će bespovratno tonuti na niže, sve dok i 70 posto svih novoumirovljenih neće morati izabrati povratak u prvi javni stup kako bi ostvarili nešto veće mirovine.

     I tako, dok deficit prvog stupa i tran­zicijski trošak drugog stupa kontinuirano rastu, u svom znanstvenom radu s kraja 2020. godine doc.dr.sc. Ante Samodol se pita zbog čega je dugoročno dizajnira­nje fiskalne i ekonomske održivosti mi­rovinskog sustava samo podređeni cilj u odnosu na kratkoročne političke ciljeve. I glavno, zahtijeva novu reformu reforme drugog stupa.

Model za rast siromaštva

      Nažalost, u Hrvatskoj postoji deficit istraživanja i analiza o rezultatima takve nametnute reforme, te samo ponekad procure informacije o gubitcima miro­vinskih fondova, kao što je to, primje­rice, bila milijarda kuna zbog raspada Agrokora. Naprosto nema podataka koji bi transparentno odgovorili na pitanje koju to pozitivnu razliku donosi kapitalizirani mirovinski sustav u odnosu na postojeći međugeneracijski sustav.

     Mirovinski sustavi imaju tri glavna cilja, borbu protiv siromaštva, ravnomjerno usklađivanje po­trošnje i osiguranje, a niti jedan od njih nije bio među ciljevima hrvatske mirovinske reforme pod patronatom Svjetske ban­ke. Umjesto poboljšanja, dobili smo stanje u kojem su budući umirovljenici ujedno i dioniča­ri i nadničari, koji sami snose rizik i sami sebi jamče buduću mirovinu i tekuću plaću. Dok su u sustavu međugeneracij- ske solidarnosti garancije za buduće mirovine zasnovane na implicitnom društvenom dogovoru između generacija, kod kapitaliziranog sustava garancije su zasnovane na snazi domaće i međunarodne ekonomije (dr. sc. Ante Samodol) iz koje donose prinose na financijsku imovinu u koju se ulaže. Takvih sigurnih prinosa u novije vrijeme, a osobito u doma Covid-19 pandemije zapravo i nema, propagandi banaka unatoč.

      Situacija je sve gora, jer nad mirovin­skim fondovima drugog stupa zapravo nema ujednačenog nadzora, jer unutar EU ne postoji direktiva niti tijelo nadležno za nadzor i poslovanje obveznih mirovin­skih fondova. Hrvatska HANFA/Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga ima podvojenu ulogu, tako da je s jedne strane supervizor rada mirovinskih fondova, ali može kao regulator odlučivati o zaduži­vanju drugog stupa. Hrvatska, zaustavi privatizaciju mirovinskog sustava, dok neće biti prekasno. Dok većina umirovljenika ne završi u bijedi.

Jasna A. Petrović