UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SKRB O STARIJIMA

Udomiteljske obitelji kao alternativa

 

     Hrvatska ima ogroman problem s ne­dostatkom smještajnih kapaciteta za starije osobe. Ukupno u držav­nim, županijskim, privatnim i obiteljskim domovima ima 25.423 osobe, što je tek tri posto populacije starije od 65 godina, te je država upravo zbog tog nedostatka omogućila da se starije osobe smještaju i u udomiteljske obitelji. Riječ je o praksi koja ne postoji u drugim državama, te mnogi stručnjaci upozoravaju da je riječ o neprimjerenom načinu skrbi za starije i nemoćne osobe. No, s obzirom na mali kapacitet institucionalnog smještaja, udomiteljstvo je nekima postalo jedino dostupno rješenje, a ujedno i oblik lega­liziranja rada u socijalnim uslugama.

     Tako u Hrvatskoj ima više od 1.400 udomiteljskih obitelji za odrasle osobe u kojima je prema podacima tadašnjeg Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku smješteno 4.275 odra­slih osoba. Koje je 2018. godine u izvješću objavilo kako je u 1.454 udomiteljske obi­telji smješteno 4.253 osobe, a u kategoriji starijih i nemoćnih bilo 2.146 korisnika, te je vjerojatno da je i danas u pitanju otprilike isti broj smješten u udomiteljskim obiteljima. Dakle, udomiteljske obitelji nude dodatnih 8,4 posto smještajnih kapaciteta.

Prednost cijene

     Ono što je svakako prednost smještaja u udomiteljske obitelji jest to što je najjef­tiniji. Cijene se kreću od 2.160 do 2.880 kuna, ovisno o tome je li osoba pokretna, polupokretna ili nepokretna. U decentraliziranim domovima ista usluga košta i do tisuću-dvije kuna više, a u privatnim domovima i trostruko više. Prednost je i u tome što udomiteljske obitelji podliježu čvršćoj kontroli, odnosno lokalni centri za socijalnu skrb redovito ih obilaze, što nije slučaj s obiteljskim domovima, u ko­jima se nalazi 6.174 umirovljenika, ali su inspekcijski nadzori iz Ministarstva rijetki, pa se događaju i velike tragedije kao što su lani bili požari u Andraševcu i Dugom Ratu kod Omiša.

     Dakako, ostaje pitanje koliko je ovakva vrsta smještaja prikladna i kvalitetna za starije i nemoćne osobe, no činjenica je da su mnoge starije osobe i njihove obitelji zbog ograničenih financijskih mogućnosti i nemogućnosti skrbi primorane izabrati ovu najjeftiniju opciju, što je i dalje bo­lja opcija od toga da žive sami, bolesni i ostavljeni. Također, nerijetko služe i za palijativne potrebe oporavka nakon in­zulta ili operacija, ali i kao nadomjestak hospicija kojih uopće i nema.

      Udomiteljske obitelji imaju dozvolu za smještaj najviše četiri osobe, ali na raspolaganju imaju i opciju smještaja za jednu osobu u kriznim situacijama, što Centar za socijalnu skrb koristi dok se ne oslobodi mjesto u domu.

Humani posao udomitelja

     Osobe koje se bave udomiteljstvom od toga mogu i pristojno živjeti. Naime, naknada udomitelja odrasle osobe po korisniku iznosi 125 posto osnovice, od­nosno 625 kuna. Tako za četiri osobe udomitelj dobije 2.500 kuna. No, na taj iznos dobije još i takozvanu opskrbninu za potrebe korisnika, koja se, ovisno o stanju osobe kreće od 1.800 kuna do 2.400 kuna. Znači da za udomljenje četiri osobe udomitelj može uprihoditi izme­đu 9.700 i 12.100 kuna (a na taj iznos dobije još i gore spomenutih između 2.160 kuna i 2.880 kuna po udomljenoj osobi. Prihod se tako može popeti i do 24 tisuće kuna, što naravno ne znači i zaradu, s obzirom da udomitelj mora osigurati smještaj, hranu, lijekove i skrb korisnicima).

     Odluči li se netko baviti udomitelj­stvom, zahtjev za dozvolu treba podnijeti lokalnom centru za socijalnu skrb. Centar će procijeniti ispunjava li ona propisane stambene, socijalne i druge uvjete kako bi korisnicima osigurala primjereno stanovanje, pravilnu ishranu, odmor i zadovoljavanje drugih potreba i interesa. Prema Zakonu o udomiteljstvu, udomitelj mora biti zdrava osoba te ne smije biti starija od 60 godi­na, niti imati policijski dosje. U njegovoj obitelji ne smiju biti poremećeni odnosi niti smije biti društveno neprihvatljivog ponašanja.

Podrška hrvatskih biskupa

     Važnost udomiteljstva starijih i ne­moćnih osoba prepoznali su i hrvatski biskupi. Tako je 6. siječnja 2021. godine Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj objavilo poruku kojom su skrenuli pozornost vjerničke i svekolike javnosti na aktualnu problematiku udomi­teljstva koja je, među ostalim, u Hrvatskoj obilježena nedostatnim brojem i nerav­nomjernom geografskom zastupljenosti udomiteljskih obitelji. Upućen je poticaj, ponajprije vjerničkim obiteljima da se, pu­tem instituta udomiteljstva, odluče dati dom djeci i odraslim osobama iskazujući tako na konkretan način vjerodostojnu kršćansku ljubav i solidarnost.

     „U odnosu na smještaj u ustanovu, udomiteljstvo je prepoznato kao prirod­nije i humanije, jer se temelji na načelima obiteljskog okruženja, održivosti socijalnih veza i uključenosti samih korisnika. Uz to, udomiteljska obitelj korisnika prihvaća kao svojega člana, a korisnik dobiva osjećaj pripadnosti obitelji. Zato se u novije vrijeme upravo taj oblik skrbi preferira i zagovara", stoji u poruci.

      „U Godini svetoga Josipa, Isusova poočima, usmjerimo svoj pogled i misli prema njemu moleći ga za pomoć i vod­stvo. Udomiteljstvo je poseban poziv koji treba prepoznati i razlučiti u svom srcu, baš kao što je to sveti Josip učinio, jer nisu svi pozvani biti udomitelji. No, po sakramentu krštenja, poslanje svakoga kršćanina jest ljubiti svoga bližnjega i velikodušno mu služiti. Stoga svaki kršćanin, ako i nema poziv na udomiteljstvo, pozvan je pruža­ti potporu udomiteljima i stvarati takve uvjete kako bi se što veći broj kršćanskih supružnika odlučio postati udomiteljima, a osobito u krajevima gdje udomiteljstvo nije zaživjelo. Veliku ulogu u tome mogle bi odigrati župne zajednice", navodi se između ostalog u poruci.

Knežević