UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

SOCIJALNA (NE)SKRB

Leš 94-godišnjaka dva mjeseca u stanu

     Sredinom listopada 2020. godine u jednom splitskom stanu preminuo je 94-godišnjak prirodnom smrću. Djelatnici Hitne pomoći izišli su na očevid te su tijelo ostavili na ukop obitelji. No, tijelo starca na kraju nije pokopano, već je ostalo u stanu u kojem je živio i 55-godišnji sin preminulog, koji je psihički bolestan. Tijelo se tako raspadalo puna dva mjeseca, nakon čega je smrad bio toliko nesnosan da su susjedi pozvali Centar za socijalnu skrb, koji je nakon toga alarmirao policiju.

      I otac i sin bili su pod nadzorom Centra za socijalnu skrb, pa se s pravom postavlja pitanje odgovornosti djelatnika tog Centra. Predstavnica stanara u zgradi kazala je kako je iz spomenutog stana uvijek dopirao neugodan miris, ali da se posljednjih dana pojačao, zbog čega je i alarmirala nadležne. Također, kazala je i kako su djelatnici Centra po­sjećivali obitelj, ali ih je sin navodno uvijek ih tjerao s vrata i nije htio nikakvu pomoć. Navodno su djelatnici Centra došli i nekoliko dana prije otkrića leša i kucali na vrata, ali nitko nije otvorio.

      Kako bi ušli u nečiji stan djelatnici Centra moraju imati nalog od suda ili zvati policiju. No, postavlja se pitanje, ako su doista bili par dana prije otkrića leša, tada su mogli osje­titi nesnosni smrad i alarmirati policiju. Uostalom, ako dva mjeseca nije bilo ni traga ni glasa od 94-godišnjaka, mogli su zaključiti da nešto nije u redu. Također, ako je bolesni sin odbijao njihovu pomoć, to ne znači da nisu mogli redovitije posjećivati obojicu zajedno s policijom.

      Postavlja se i pitanje zašto prvi susjedi, koji su inače viđali 94-godišnjaka kako ide u šetnje, odjednom nisu primijetili da ga nema. No, odgovor je poznat, u današnjem društvu sve je manje brige za bližnje, susjede, pa stoga i ne čudi ovakva situacija, koja niti je prva niti zadnja. Na kraju, postavlja se i pitanje što rade obiteljski liječnici, u ovom slučaju imamo jako staru osobu i bolesnog sina. Činjenica da liječnik dva mjeseca nije kontaktirao tako staru osobu, je u najmanju ruku problematično i pokazuje da se nešto u sustavu, ali i samim ljudima mora promijeniti.

I.K.