UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

LJEPŠA STRANA KATASTROFE

Potres koji je otvorio srca

 

      Razoran zagrebački potres iz ožujka 2020. godine uzrokovao je smrt jed­ne djevojčice i ogromnu materijalnu štetu, ali i ostavio psihičke posljedice na stanovnike metropole. Devet mjeseci ka­snije, 29. prosinca Zagreb se opet jako zaljuljao, mnogi građani imali su osjećaj da je potres bio jači od onog iz ožujka. No, odmah nakon potresa prva vijest je stigla da epicentar uopće nije bio na za­grebačkom području, već kod Petrinje, koju su dan prije zadesila također dva jača potresa, no ni blizu ovako katastrofalna. Bože, pa kako je tek onda tamo bilo, ko­liko je stradalo ljudi, kolika je šteta, bile su prve misli.

      Na vijestima uživo prva scena je bilo izvlačenje četverogodišnjeg djeteta i oca iz totalno uništenog automobila u Petrinji. Vjerojatno i najupečatljivija scena potresa, koja je sretno završila, zagrljajem oca Josipa i sina Leona i suzama brojnih onih koji su to gledali. Sreću nažalost nije imalo pet stanovnika sela Majske Poljane, orguljaš u crkvi u Žažini te 13-godišnja djevojčica Laura u Petrinji, koji su smrtno stradali, a kasnije je poginuo i jedan volonter na sanaciji kuća.

Izljev pozitivnih emocija

      Katastrofalni potres, uz gubitak ljudskih života i veliku materijalnu štetu, imao je i svoju pozitivnu stranu. Toliki izljev dobrih emocija, empatije, ljubavi i spremnosti za pomoć ljudima na potresom pogođenim područjima nije viđen u Hrvatskoj još od Domovinskog rata. Dapače, poruke pot­pore, ali i znatna financijska i materijalna pomoć počeli su vrlo brzo stizati iz brojnih zemalja, od Austrije, Grčke, Slovenije, Srbije, Njemačke...Angažirali su se i Hrvati po cijelom svijetu koji su prikupili već mili­june kuna pomoći domovini. Val ljubavi od Vukovara do Dubrovnika probudio je dobru Hrvatsku.

      Kako to već obično biva, osim dr­žavnih službi, prvi su u pomoć čišćenja razrušenih kuća priskočili navijači, i to svih većih hrvatskih navijačkih skupina. Snimke kako zagriženi torcidaši pomažu obitelji zagriženih Bad Blue Boysa obišla je Hrvatsku. Neki poznati sportaši pomogli su osiguranjem smještaja za one koji su ostali bez krova nad glavom, kupovinom kontejnera, a neki su čak osobno išli po­pravljati krovove. Manje poznat javnosti to je učinio i hrvatski paraolimpijac Toni Bošnjaković, koji je, unatoč tome što na obje noge ima proteze, hrabro pomagao u čišćenju i saniranju objekata.

Bravo za Branku!

      Djeci je bilo još teže shvatiti što se zbiva, no za najmlađe su se samoorganizirali kazalištarci i svakodnevno s predstavama i igrama odlaze u Glinu, Sisak, Petrinju, kako bi djeci, ali i njihovim roditeljima i bakama, vratili osmijeh na lice. Veliku pažnju javnosti privukla je i dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić koja se iskazala dobrim upravljanjem krizom i osiguravanjem hrane i smještaja ljudima na tom području. No, Branka je još otprije poznata po svom humanitarnom radu. Jedna je od osnivačica inicijative Ljudi za ljude, čiji je cilj prikupljanje pomoći za ljude, uglavnom starije osobe koji žive u teškim uvjetima na području Banovine.

      Branka je dobila i svoje televizijske minute, koje je iskoristila da ukaže na loše životne uvjete u kojima ljudi na tom području žive. Brojna sela u 21. stoljeću nemaju struju, iako su je prije rata imali, kućanstva u pravilu imaju poljski WC, te se živi od malih mirovina ili socijalne po­moći, a uskoro i od nacionalne naknade.

Obnova na hrvatski način

      Potres je otvorio hrvatska srca, ali i raskrinkao lošu gradnju i poslijeratnu obnovu kuća na tom području koje je pretrpjelo ogromne štete u Domovinskom ratu. Naime, u potresu su jako oštećene i neke kuće koje su obnovljene nakon rata, primjerice u selu Strašnik gdje je bio epicentar potresa, iako je 80 po­sto tih kuća obnovljeno nakon rata do 1999. godine. Uskoro je na društvenim mrežama počeo kružiti video prilog iz 1998. godine kada su stanovnici tog sela ukazivali na lošu obnovu. Sve ove godine nitko se nije obazirao, no potres je sada ukazao i na moguće kriminalne radnje koje su mogle dovesti do još više smrtnih slučajeva.

     Premijer Andrej Plenković najavio je da treba ispitati zašto su neke kuće lošije građene, a USKOK je najavio provođe­nje kriminalističkog istraživanja i već je na terenu. No, slaba im vajda, jer pravni stručnjaci navode kako nakon 20 godina nastupa zastara za to kazneno djelo, pa i ako se nađu krivci, za to neće odgovarati. No, ono što sadašnja Vlada može učiniti jest da pokaže zrelost i da smo se odmaknuli od korupcije i rodijačkih dogovora te da obnova kuća od ovog potresa se obavi transparentno i kvalitetno.

      Zanimljivo, već na prvom kriznom sastanku Vlade i građevinara nastale su trzavice između potonjih, i to onih tvrtki koje grade standardno i onih koji grade montažne kuće. Ministar graditeljstva Darko Horvat je sve smirio riječima da će posla biti za sve, ali i priznao da je vjerojatno u poslijeratnom razdoblju bilo lošije obnovljenih kuća, te da to neće biti slučaj ovaj put, jer će se provoditi strog nadzor. Procjene su da će trebati obno­viti 3.500 kuća u Sisačko-moslavačkoj,  Karlovačkoj i Zagrebačkoj županiji, te će obnova trajati do tri godine. Možda neki ljudi konačno dobiju i struju, ako to dožive, ako„institucije" obave svoj posao, ako se potresi smire, ako dobrota i čo­vječnost potraju dulje nego li u slučaju zagrebačkog potresa.

Igor Knežević