UVODNA RIJEČ

Tko nam je „smjestio" Covid dodatak?!

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad Vučić već po drugi put od početka pandemije daje Covid dodatak građanima i umirovljenicima Srbije, onda hrvatska oporba govori kako je on mudar populist koji je i socijal­no osjetljiv. Međutim, kad hrvatska Vlada, nakon godinu dana pritisaka umirovljeničkih udruga za isplatom takvog dodatka i hrvatskim umirovljenicima, nakon svakotjednih pregovora s umi­rovljenicima, konačno usvoji odluku o isplati, gle oporbe kako skače na pravedničke stražnje noge i udara po takvoj mjeri koja će makar jednokratno olakšati težak životni standard najranjivije starije populacije!

     Prvi skače na noge junačke znameniti Krešimir Beljak, čelnik Hrvatske seljačke stranke, te glasno ustvrdi kako će taj dodatak dobiti ljudi s velikim njemačkim mirovinama, jer kaže da će najviši dodatak dobiti ljudi koji imaju male hrvatske, a velike inozemne mirovine, što nije točno.

     S druge strane, šef Bloka Umirovljenici Zajedno Milivoj Špika putem priopćenja straši umirovljenike kako će primanjem do­datka više izgubiti nego dobiti što također nije točno.„Pitanje je koliko će umirovljenika zbog nekoliko kuna ili nekoliko stotina kuna kojima prelaze cenzus izgubiti pravo na policu dopunskog zdravstvenog ili izgubiti neka druga prava i hoće li Covid dodatak biti zaštićen od ovrha?" Sve to pita Špika koji nije primijetio kako su sve takve nevolje izpregovarane i utanačene.

     Možda ćete reći da nisu namjerno preokrenuli istinu, no i onaj tko je u poslu nemaran, brat je onome koji ruši.

Treći se obznanio saborski zastupnik Hrvatske stranke umi­rovljenika koja je dijelom sudjelovala u zahtijevanju isplate Covid dodatka, tvrdeći kako je taj iznos puno manji od onog koji je on tražio, no dopušta da će umirovljenicima koji žive od niskih mi­rovina barem malo pomoći?! Halo,„barem malo"? Šesto milijuna kuna i 850 tisuća umirovljenika su male brojke?

     A onda Hrelja kaže kako je to sitnica jer je taj „novac ionako osiguran u proračunu, i to milijardu i 200 milijuna kuna, pa se Vlada nije pretrgnula". Drugi pak političar kaže da je to sve no­vac iz Europske unije, iako je to zapravo umirovljenički novac iz budžeta, namaknut većim dijelom preniskom stopom zadnjeg usklađivanja od samo pola posto. I tako se, nakon koronavirusa i cjepiva, nižu teorije zavjere i u vezi Covid dodatka.

     Glupost je udaljena samo par klikova kompjutorskim mišem. Sve više ljudi vjeruje u stvari koje su se do jučer smatrale nevi­đenim glupostima. Nije to samo bizarno, već je i izuzetno opa­sno za demokraciju. A naposljetku, takve gluposti nanose i bol, nesigurnost, strah, pokreću ljude u paniku, trk, ili ih zamrznu na mjestu. Negativni pogled na život nije samo gubljenje vremena, već i ozbiljan propust biti odgovornom osobom. Dečki, saberite se i radujte se s onima kojima je Covid dodatak olakšao barem jedan dan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

Covid-19 je državi vratio društvo

     Na početku pandemije snažne vladine intervencije i zatvaranje granica pokrenuli su raspravu o dena­cionalizaciji’ politike. Ipak, nakon nekoliko mjeseci, sasvim je jasno da koronavirusna kriza ne jača nacionalnu državu već socijalnu državu. Pitanje je: što će dugoročno ostati od ovog uvida?

     Hoće li štednja i privatizacija napustiti globalnu pozornicu i stvoriti prostor za povratak socijalne osjetljivosti? Hoće li potrajati svijest o socijalno najugroženijim skupinama tržišta rada i društva ili će ekonomska razmatranja s vreme­nom zasjeniti potrebe tih grupa, s obzirom na negativne ekonomske učinke pandemije? Hoće li obnovljeni odnosi između države i tržišta proizaći iz krize s koronavirusom, redefinirajući tako ulogu ‘čuvara’ neoliberalne države?

Pozitivne promjene

     Odgovori na ta pitanja dijelom će biti nacionalni, a sve više i regionalni. Tijekom prve faze pandemije u proljeće uslijedili su politički odgovori na nacionalnoj razini poput zaključavanja i socijalnog distanciranja, a socijalne politike bile su usmjerene na izravnu potporu, s privremenim da­vanjem potpore za očuvanje radnih mjesta ili za izravnu potporu najsiromašnijima, poput starijih osoba.

     Tijekom druge faze, kada su zaraze bile niže tijekom ljeta, ublažene su i mjere potpore, poput jednokratnog nje­mačkog dječjeg bonusa, poticanja zapošljavanja. Države, poput Velike Britanije, koje su dugo favorizirale deregulaciju, privatizaciju i ‘tržišnu učinkovitost’, morale su uložiti veće napore od izdašnih socijalnih država, poput Švedske, Danske ili Njemačke.

     Popis ekonomskih mjera i mjera potpore poduzećima je produžio: potpore poduzećima, kreditne sheme, sma­njenja poreza, odgode i privremena smanjenja poreza na dodanu vrijednost. Također, u gotovo svim zemljama, pa i u Hrvatskoj, otvoreno je pitanje kako oblikovati buduć­nost rada, radnog vremena i radnog mjesta, pitanje rada na određeno i agencijskog rada, kao i revalorizacije sektora socijalnih usluga i skrbi.

Nadnacionalne politike kao rješenje

     U mnogim zemljama su pokrenute snažne socijalne inicijative, primjerice u Italiji su podijeljeni bonovi od 400 eura svim socijalno ugroženim građanima, ili po sto eura gotovinske pomoći svim punoljetnim osobama u Srbiji. Špa­njolska je vlada u svibnju konačno odobrila dugo rasprav­ljanu shemu zajamčenog minimalnog dohotka. U Belgiji su primatelji socijalne pomoći primali mjesečnu doplatu od 50 eura kroz šest mjeseci. U Hrvatskoj nije bilo takve velikodušnosti.

     Borba protiv Covid-19 djelovala je i kao pokretač me­đunarodne suradnje, transnacionalnih solidarnosti i nad­nacionalnih rješenja politike. Europska komisija je u jeku pandemije predstavila prijedlog Direktive o adekvatnim minimalnim plaćama u Europskoj uniji. Suprotno tome, kriza nosi rizik da se značajna postignuća EU-a mogu izgubiti: prava migranata, slobodno kretanje unutar jedinstvenog tržišta ili međunarodna studentska mobilnost.

     Za razliku od prethodnih ekonomskih kriza, ova kriza

postavlja izazove na svim poljima socijalne skrbi - zdrav­stvu, tržištu rada i politikama nezaposlenosti, socijalnim službama, obitelji i starijima - ne dovodeći u pitanje ulogu državne intervencije.

     Pandemija nas je natjerala da ponovno otkrijemo društvo. Zaključavanje nas je osvijestilo ne samo o društvenoj podjeli rada, funkcioniranju organizacija i načinu na koji ovisimo jedni o drugima, već i o tome kako se to križa s osobnom

autonomijom kao i temeljnim i socijalnim pravima. Svako je društvo duboko isprepleteno s domaćim režimom socijalne skrbi: načini na koje planiramo karijeru, gledamo na odre­đene društvene skupine i razmatramo pitanja solidarnosti i pravde, oblikuju se načinom na koji su organizirana socijalna sigurnost i obrazovanje, rad je reguliran.

     Iz perspektive socijalnog građanstva, nordijski model dobrobiti posebno je temeljita metoda povezivanja države sa životnim svijetom pojedinaca. Relativno je velikodušan, prikladan za žene i obitelj i nudi besplatne ili visoko sub­vencionirane usluge. Međutim, ne postoji standardni recept, s obzirom na to da se europske zemlje ekstremno razilaze u ekonomskim i tržišnim rezultatima, a da se ne spominje izloženost Covid-19.

     Iskustvo pandemije radije zahtijeva veliku transformaciju i modernizaciju socijalnog građanstva: univerzalna socijal­na prava koja ukidaju isključenje onih koji su nesigurno zaposleni; transnacionalna prava, od slobodnog kretanja do socijalnih prava, koja traju usred šokova; i cilj klimatske neutralnosti usklađen sa socijalnim imperativima. Stoga nije pitanje hoće li europska država socijalne skrbi ‘možda ovdje ostati’, već kojim će putem krenuti. (Social Europe, 3.4.2020., Stefanie Borner)