UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KAD STATISTIKE LAŽU

Hrvati rade sve dulje, a imaju manje staža

     Jesu li starije generacije ulazile u mi­rovinski sustav s premalo godina rad­nog staža, kako kaže čelnik Udruge Lipa Davor Huić, čovjek transparentnih neoliberalnih svjetonazora i branitelj ka­pitalizma. Huić se pritom služi netočnim podacima te kaže kako prosječni radni vijek umirovljenika iznosi samo 30 godina i sedam mjeseci, što, naglašava, „Hrvatsku stavlja daleko od najboljih praksi EU-a".

E, pa, Huiću i svi vi brojni kritičari hr­vatskih umirovljenika, niste u pravu! Ne­točno je da su Hrvati lijeni i da premladi odlaze u mirovinu, već je točno da bi oni rado radili i dulje, kad ih njihovi poslodav­ci često prinudno ne bi slali u mirovinu.

Statistički inženjering bivšeg ministra

      Netočno je i to da je prosječni radni vijek umirovljenika samo 30 godina i se­dam mjeseci, već je to posljedica stati­stičkog inženjeringa bivšeg ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića koji je člankom 58. Zakona o mirovinskom osiguranju propisao da se od 2014. „ko­risniku prava na mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti zbog bolesti prevodi to pravo, u istoj svoti, prvog dana u mjesecu nakon mjeseca u kojem je ko­risnik navršio" dob za starosno umirov­ljenje, za sada još uvijek različito za žene i muškarce.

     Što to znači i zašto je to Mrsić propi­sao? To znači da invalidski umirovljenik, koji inače prosječno ima 22 godine rad­nog staža i samo 61 godinu i 5 mjeseci starosti odjednom iz statističke rubrike invalidskih mirovina prelazi u starosne. Posljedica takvog propisa je da je do 30. lipnja 2020. čak 84.108 invalidskih umi­rovljenika prebačeno u statističku koša­ricu starosnih umirovljenika. Time je pri­vidno u zadnjih šest godina zaustavljen rast radnog staža umirovljenika na vječnih 30 godina. Dobili smo statistički stoj u mjestu, jer se ostvareni dulji rad i porast radnog staža pri odlasku u mirovinu fik­tivno umanjuje.

Manipulacija invalidskim mirovinama

     A zašto je to učinjeno? Naime, u mandatu Kukuriku koalicije Hrvatska je upozorena od strane Europske komisije kako ima preveliki udjel invalidskih umi­rovljenika u ukupnoj umirovljeničkoj po­pulaciji, pa su se u ministarstvu dosjetili kako prevariti Europu, te ujedno ići na ruku hrvatskim neoliberalima. Umjesto da izvrše opsežnu reviziju svih invalidskih mirovina i pročiste sustav, oni su samo propisali da se svi invalidski umirovljenici kad navrše dob za umirovljenje, preba­cuju u starosne umirovljenike.

     I eto kako je to u stvarnosti kad ma- kneš tu skupinu invalida s niskim miro­vinama, malo godina radnog staža i mla­đe dobi. Dobiješ da je „čistih" starosnih umirovljenika točno 701.145 osoba, te da im je prosječni radni staž 32 godine i 10 mjeseci. Što je čak dvije godine i tri mjeseca više nego što to tvrde Huić i slični. Tako da Hrvatska ne zaostaje za europ­skim prosjekom od 35 godina prosječnog staža umirovljenika 4,5 godine, već samo 2,2 godine!

Statistički pokazatelji HZMO-a, kad se pogledaju samo novoumirovljeni u određenoj godini, ukazuju da je doista došlo do nakaradne matematike, jer je

     2014. prosječni starosni umirovljenik koji je te godine otišao u mirovinu imao 34 godine i šest mjeseci radnog staža, dok je prosječni staž starosnih umirovljenika umirovljenih 2020. godine samo 33 go­dine i sedam mjeseci, upravo zato što su u njega uključeni i oni koji su prevedeni iz invalidske u starosnu mirovinu. Tako is­pada da hrvatski umirovljenici rade sve manje!      Zaključak: hrvatski umirovljenici nisu lijeni i pohlepni, ne pokušavaju ukra­sti nezarađene mirovine, već ih političke kuhinje prikazuju kako im puhne, radi lijepog lica prema Europi.

Podcijenjene obiteljske mirovine

     No, u HZMO-u nam nisu mogli po­moći riješiti enigmu o stvarnom rad­nom stažu obiteljskih umirovljenika, jer se takve statistike ne vode. Naime, mi tvrdimo da je potrebno na drugačiji način izračunavati stvarnu vrijednost obiteljske mirovine, i to temeljenu na zajedničkom radnom stažu, umjesto što je evidentira samo prema stažu onoga koji je preminuo. Obiteljskih umirovlje­nika ima oko 218.956 i 93 posto su žene, a prosječna mirovina je 2.063 kune.

     Prosječni radni staž obiteljskog umi­rovljenika je 28 godina i četiri mjeseca, pa s time podijelimo prosječnu mirovinu, dobijemo vrijednost godine staža obi­teljskog umirovljenika od 72,9 kuna. No, kad bismo to dijelili sa stvarnim ostva­renim radnim stažem preživjelog i pre­minulog partnera, vrijednost obiteljske mirovine bila bi stravično podcijenjena. Ako je supruga odradila 30 godina staža, ali joj je ipak isplativije uzeti 70 posto mirovine preminulog partnera koji je odradio 40 godina radnog staža, onda je to zbirno 70 godina radnog staža! Kad podijelimo prosječnu obiteljsku mirovi­nu za toliko godina, jedna godina sta­ža vrijedi samo 29,5 kuna. Jad i bijeda! Sramota!

     Statističari evidentiraju obilježje dobi preživjelog partnera, a staž preminuloga, što je apsolutno neprihvatljivo. I u tome se krije i glavni matematički argument za uvođenje novog modela obiteljske mirovine po kojem bi se moglo, povrh vlastite mirovine, nasljeđivati i dio mi­rovine preminulog partnera.

     U statistikama ima pravde i neprav­de, a najviše politike. Zato trebamo biti vrlo obzirni kad cijelu jednu generaciju umirovljenika proglašavamo ljenčinama i lopovima. Oni to nisu.

Jasna A. Petrović