UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

BITKA ZA VLASNIŠTVO NAD DOMOVIMA

Buktinja birokracije

 

     Dok su ljudske buktinje gorjele u drvenoj umi- raonici u Andraševcu, čelnicima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje nije palo na pamet kako su u tragičnu priču upleteni i njihovi prsti. Jer, da ima više postelja u županijskim domo­vima, zar bi obitelji spaljenih nesretnika u nuždi pri­hvaćali smještaj svojih potrebitih u šupe u dvorištu, u konzerve sardina s naslaganim tijelima osuđeni­ma na nedostojanstvenu smrt? Ne bi.

Repovi socijalizma

     Ali, pitate se, kakve veze ima HZMO s domovima umirovljenika? Itekako ima, jer je još iz socijalističkih vremena imao osnivačko pravo nad većinom domo­va u Republici Hrvatskoj, koji su po tadašnjim propi­sima financirani iz radničkih mirovinskih doprinosa.

     No, ti isti radnici koji su kroz svoje doprinose gradili domove umirovljenika, sada nemaju gdje biti smje­šteni, jer nema kapaciteta. Pa kakve to veze ima sa HZMO-om?

     Eto, ima veze. Uzmimo za početak samo jednu priču o pulskom domu umirovljenika „Alfredo Štiglić" iz Pule.        Ustanova od gradnje na ustupljenom gradskom zemljištu od 1971. godine pruža usluga smještaja umirovljenicima s pod­ručja Istre, a do današnjeg dana je više puta mijenjala osniva­če i način financiranja zbog promjena zakona.     Godine 1993. postali su javna ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska, koja je svoja osnivačka prava vršila preko tadašnjeg Ministar­stva rada i socijalne skrbi. Ministarstvo je propustilo provesti i postupak vlasničke pretvorbe na ime novoosnovanog Centra za društvenu brigu o starijim osobama Pula.

     Onda 2001. godine Republika Hrvatska donosi odluku o prijenosu osnivačkih prava nad domovima na županije pa tako osnivač u ovom primjeru od 1.1.2002. postaje Istarska županija.

Sve je u novcu

     No, netko je zaboravio prenijeti i vlasništvo na županije ili na domove, pa se pravno nesređeno stanje nastavilo do da­nas. Zbog prevencije od požara, gradnje sanitarnih čvorova te stvaranja normalnih uvjeta za život starijih osoba, ulažu se ve­lika sredstva. Osobito u depadansu u Mažuranićevoj ulici gdje je 1998. godine došlo do velike eksplozije plina i uništavanja pola zgrade. Županija i dom su ulagali toliko sredstava da je vrijednost nekretnina povećana za 35,5 posto.

     Ima jedan mali detalj, za svaku rekonstrukciju i ulaganje Županija je morala podnositi posebne molbe za suglasnost HZMO-u, jer je on postao formalni vlasnik čak 32 umirovlje­nička doma, a oni su to birokratski odrađivali. No, nije im palo na pamet, osim u jednom slučaju - kninskog doma za umi­rovljenike 2017. godine, prenijeti vlasništvo svih tih domova sagrađenih od mirovinskih doprinosa na one koji su preuzeli funkciju i obveze.     Kako je sve manje raspoloživih smještajnih kapaciteta, Dom „Alfredo Štiglić" je 2006. odlučio dograditi stacionar za koji su dobili i lokacijsku dozvolu, no HZMO im je dao ugovor po kojem se obvezuju ne mijenjati kroz deset godina vlasničke odnose.

     I tako priča traje, kao i u drugim domovima čije vlasništvo uporno čuva HZMO, s birokratskom omčom oko vrata. Naime, pulski dom uskoro izrađuje projekte kojima bi, samo da im se provede vlasničko pravo, dobili od europskih fondova dovolj­no sredstava za dogradnju novih kapaciteta. A HZMO, tada na čelu s bivšim ravnateljem Josipom Aladrovićem, hladno i ponešto cinično odgovara kako su oni vlasnici domova te im nude zakupninu od 40.000 kuna ili prodaju. Slične dopise do­bivaju i preostalih 31 dom, a nakon što je 2018. godine stupio na snagu    Zakon o upravljanju državnom imovinom, tadašnji ravnatelj, koji je, kao i njegov nasljednik na istom položaju Ivan  Serdar, došao iz financijske industrije (Croatia osigura­nje), odmah uzima pero u ruke i pokušava uvjeriti domove kako su oni besplatno koristili objekte u njihovom vlasništvu te da im za pulske objekte trebaju platiti kojih 40 milijuna kuna te ih kao na placu pita hoće li otkupiti vlasništvo ili će plaćati najamninu.

Aladrovićev promašaj

     Sada već ministar, Josip Aladrović, samo s drugom funk­cijom, u listopadu 2019. hladno odgovara Goranu Pauku, predsjedniku Hrvatske zajednice županija, koji od njega traži pomoć za konačno spuštanje vlasničkih odnosa na osnivače, bilo županije ili domove, i naglašava kako su domovi građeni „iz sredstava namijenjenih za zadovoljavanje stambenih po­treba i poboljšanje nužnih uvjeta stanovanja korisnika miro­vina i invalida rada", pa im tako ministar poručuje kako je on, ovaj puta kao ministar, mišljenja da bi„pitanje predmetnih ne­kretnina trebalo riješiti prodajom ili davanjem u zakup, čime bi HZMO ostvario financijska sredstva koja bi mogao uložiti u unaprjeđenje svoga poslovanja". Ma, bravo bivši ravnatelju, a sadašnji ministre - kako uopće možete tražiti novac za HZMO, kad vlasništvo neosporno i etički i logički pripada domovima umirovljenika.

     Umirovljeničke udruge Sindikat i Matica umirovljenika su stoga preko svoja dva predstavnika u Upravnom vijeću HZ- MO-a zatražile da se pitanje „spuštanja" vlasništva nad do­movima na osnivače, odnosno domove, hitno stavi na prvu sjednicu Vijeća, a zatim su isto zatražile i na 17. sjednici Naci­onalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Ovaj puta ne odustaju dok ne ishode pozitivno rješenje u korist domova. Ne odustaju u ime ljudskih buktinja u Andraševcu. Baš suprot­no birokratskim igricama koje traju desetljećima.

Jasna A. Petrović