UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

BIOGRAD SE DOSJETIO

Pet tisuća kuna u zamjenu za nekretninu!

     Prosječna hrvatska mirovina od 2.503 kune nije dovoljna za zadovoljavanje osnovnih ži­votnih potreba te većina hrvatskih umirovljenika jedva spaja kraj s krajem. Stoga je odluka Grada Bio­grada da mjesečno po starijoj osobi za skrb izdvoji najmanje pet tisuća kuna pobudila veliki interes u toj populaciji.

     Uvjet za dobivanje tog poticaja je da se gradu prepusti nekretnina nakon smrti. Riječ je, dakle, o svoje­vrsnom ugovoru o doživotnom uz­državanju koji bi zaklada Grada Bio­grada sklapala sa starijim osobama o kojima se njihovi bližnji ne mogu ili ne žele skrbiti.

     „Skrb može biti i smještaj u do­move za stare što bi plaćao Grad Biograd kao i prihvatljive troškove za njihove izvaninstitucionalne po­trebe. Dakako, uz uvjet da Gradu nakon smrti prepuste nekretninu ili nekretnine, kuću, stan, zemljište, što će ovisiti o procjeni nekretnine", kazao je gradonačelnik Ivan Knez koji je posebno istaknuo kako se u ovom slučaju ne radi o već viđenoj muljaži s ugovorima o dosmrtnom uzdržavanju u kojima primatelj skr­bi još za svog života prenosi imovi­nu na davatelja skrbi, već o ozbilj­nom pokušaju uvođenja socijalne inovacije. Usporedo, grad je krenuo u gradnju doma za starije i nemoć­ne kapaciteta od oko 127 ležajeva.

     Zanimljivo je i da će djeca ne­kretninu roditelja moći dobiti na­trag, jer će u ugovoru biti članak po kojem će Grad Biograd u bilo koje doba prihvatiti prekinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju ako djeci proradi savjest o skrbi roditelja. Da­kako, ako zatraže i nadoknade pret­hodne gradske troškove skrbi.

     Ovaj potez Grada Biograda do­ista je za svaku pohvalu i pomoći će većini starijih osoba kojima je potrebna skrb, a ne dobivaju ju. No, postavlja se pitanje što je s onima koji nemaju nikakvu imovinu koju bi dali zauzvrat, a ne mogu se skr­biti o sebi.

Igor Knežević