UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

POŠTAR VIŠE NE ZVONI NA VRATA (2)

Zašto je pošta „gulila" mirovinski fond?

 

     U broju 276. Glasa umirovljenika informirali smo čitatelje kako umirovljeni na­kon 1. siječnja 2014. godine i dalje nisu u mogućnosti ostvarivati pravo na besplatnu dostavu mirovine do kućnog praga, jer je to pravo ukinuo Mirando Mrsić svojedobnim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju. Zašto je to uči­nio? Da bi pogodovao bankama ili zato da bi uštedio novac mirovinskom fondu?

     Provjerili smo. Uputili smo dopis Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO) i 3. siječnja 2020. uputili su nam odgovor. Prvo, saznajemo da je u 2013., posljednjoj godini prije ukidanja besplatne dostave mirovina poštom, evidenti­rano 188.077 umirovljenika koji su je tako primali. Za to je HZMO morao plaćati Hrvatskoj pošti 79.151.148 kuna, što se ondašnjem gospodinu ministru rada i mi­rovinskog sustava učinilo preskupo, pa je poštara koji zvoni na vrata s mirovinom naprosto ukinuo. No, matematika kaže da je po jednoj dostavi mirovine to koštalo čak 35 kuna.

     No, gle, 2019. godine, preostalo je još samo 85.978 umirovljenika kojima poštu donosi poštar, a to sada košta HZMO oko 20,9 milijuna kuna. Uz malo matematike, to iznosi samo 20 kuna po mirovinskoj uputnici, 40 posto manje no prije šest godi­na. Dakle, da je ta cijena bila u primjeni 2013. godine, ne bi se iz mirovinskog fonda isplaćivalo 79 milijuna, već samo 45 milijuna kuna godišnje. Što to znači? Da je pošta neopravdano gulila mirovinski fond ili je netko u priči imao svoje duge prste?

     Pogledajte sad i odgovor Hrvatske pošte na naše upite. Prvo, potvrđuju da„više od 90.000" umirovljenika primaju mirovine putem pošte, ali odbijaju reći koliko im za to plaća HZMO, no taj smo podatak već dobili.   Nadalje, pokušavaju se prikazati dobrotvorima koji za potrebe „malog broja aktivnih korisnika" koji sami plaćaju za dostavu mirovine poštom, to ne čine iz profita. Pa da vidimo koliko to košta?

Pošta nam piše sljedeće: „Kako bi izašli u susret svim umirovljenicima koji žele mirovinu primati na svojoj kućnoj adresi, s Hrvatskom poštanskom bankom dogo­vorili smo model isplate sredstava s tekućeg računa otvorenog u HPB-u na adresi korisnika. Ovu uslugu nazivamo 'Bankomat na domu."

     Uzmimo da mirovinu u zabit ruralnog područja, neke periferije, planine ili oto­ka ili na peti kat bez lifta, prima umirovljenik s prosječnom mirovinom od 2.504 kune, za što mora pošti platiti jedan posto vrijednosti mirovine i još deset kuna, što iznosi nešto više od 35 kuna. Vratili smo se tako u 2013., samo je u međuvremenu stotinjak tisuća potrebitih starijih osoba zakinuto za jedno od svojih temeljnih pra­va - dostavu zaslužene mirovine. Jer nije ju dovoljno obračunati i ispisati na papir, niti poslati u banku. Ona mora biti dostupna korisniku, a to više nije. Čiji je to profit? Pa, pošte i banaka, i to na račun najslabijih i najranjivijih u društvu.

     Sindikat umirovljenika očekuje da će se sada već šestogodišnja borba, uz po­dršku Pučke pravobraniteljice, konačno završiti s povratkom poštara koji zvoni na vrata potrebitim umirovljenicima.

Jasna A. Petrović