UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

SINDIKAT UMIROVLJENIKA HRVATSKE TRAŽI UKIDANJE DRUGOG MIROVINSKOG STUPA:

 Drugi stup ruši ukupni mirovinski sustav i pretežak je teret za javni proračun 

Sindikat umirovljenika Hrvatske zagovara hitno ukidanje postojećeg drugog stupa, povrat akumuliranih sredstava (54 milijarde kuna) u prvi javni mirovinski stup, te postupno uvođenje profesionalnog modela mirovinske štednje zajedničkim prinosima zaposlenih i poslodavaca.

Predsjedništvo Sindikata umirovljenika Hrvatske na svojoj je 10. sjednici odlučilo pozvati Vladu Republike Hrvatske na žurno ukidanje postojećeg drugog mirovinskog stupa obvezatne kapitalizirane štednje, kako bi se spriječio raspad ukupnog mirovinskog sustava.

Sadašnji umirovljenici, a s obzirom na trend i oni koji će to uskoro postati, moraju strepiti za svoje mirovine samo zato što je u određenom trenutku odlučeno da se više neće izdvajati 20 nego 15 posto u mirovinski fond, što je jedna  četvrtina mirovinskih sredstava blokirana u dugoročnoj i rizičnoj privatnoj štednji, a istovremeno se država zadužuje uz vrlo visoke kamate kako bi održala socijalni mir u populaciji najstarijih. I sve se to dešava u vremenu kada umirovljenici uzdržavaju svoju odraslu djecu bez posla ili zaposlenu na minimalne plaće ili vaučere. Takav podrezani javni stup trebao bi nastavi financirati još godinama sve umirovljenike, dok ne počnu stizati prinosi iz drugog stupa (prva veća grupa očekuje prinose tek od 2025. na dalje!). Do tada sami osiguranici i država trebaju snositi ogromne tranzicijske i administrativne troškove, a to je previsok teret za javne financije.       

I još nešto od osobite važnosti: u istupima različitih „stručnjaka“ interesnih skupina, a posebno državnih činovnika, stalno se katastrofično naglašava kako se za mirovine isplaćuje  35,5 milijardi kuna, a da se od doprinosa ubere samo 19,5 milijardi kuna godišnje, no pri tom navode samo doprinose za prvi stup. Uz pretpostavku da su svi osiguranici u prvom stupu i da su svi obveznici redovito uplatili svoje doprinose za mirovinsko osiguranje, na temelju broja osiguranika i bruto plaće za lipanj 2013. godine, osiguralo bi se 28,10 milijardi kuna, što bi bilo posve dovoljno za isplatu svih mirovina stečenih na temelju rada (bez mirovina prema posebnim propisima).

Uvođenje drugog stupa u vremenu blagostanja i ekonomskog uzleta bilo bi korisno kao dodatak mirovini.  U vremenu krize i stagnacije, ovakav drugi stup postaje poguban i skup, postaje rušitelj kompletnog mirovinskog sustava, ali i jedan od uzroka nestabilnosti ukupnih državnih financija.

 

Stoga Sindikat umirovljenika Hrvatske zagovara hitno ukidanje postojećeg drugog stupa, povrat akumuliranih sredstava (54 milijarde kuna) u prvi javni mirovinski stup, te postupno uvođenje profesionalnog modela mirovinske štednje zajedničkim prinosima zaposlenih i poslodavaca.

 

Konačno treba ispravno informirati hrvatsku javnost kako je hrvatski model zapravo model Svjetske banke koji je, pod ucjenom ishođenja kredita i potpora međunarodnih financijskih institucija, prihvaćen samo u europskim bivšim socijalističkim zemljama i praktički je nepoznat Zapadnoj Europi. Njihovi modeli drugog stupa su u pravilu dobrovoljni, iako ima i obvezatnih (Danska, Nizozemska, Švedska), no to su takozvani profesionalni mirovinski sustavi. Najveći dio mirovine zapadnoeuropskih umirovljenika i dalje podmiruje se iz javnih mirovinskih stupova ili proračuna, ali s trendom jačanja dodatnih stupova.

 

  • Slučaj Poljske i drugih

Kad je riječ o drugom stupu Svjetske banke, treba otvoreno reći hrvatskim građanima kako su ove godine u rujnu i Poljaci, nakon Mađara i Slovaka, odlučili ukinuti model drugog stupa individualne kapitalizirane štednje omogućivši prijelaz svima koji to žele u prvi javni mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti, dok su sve druge zemlje znatno reducirale doprinose, s izuzetkom Hrvatske i Bugarske (obje oko 5 posto). Točnije, Poljska je prvo 2011. snizila doprinose sa 7,3 na 2,3 posto, da bi ovih dana otvorila tromjesečno razdoblje za izjašnjavanje o prijelazu u prvi stup. Mađarska je nakon početnog doprinosa od 9 posto prije dvije godine ukinula drugi stup. Slovačka je također započela s 9 posto, da bi prošle godine smanjila doprinos na 4 posto te omogućila (po treći put) prijelaz u prvi stup. Češka i Slovenija prihvatile su samo dobrovoljni drugi stup mirovinske štednje, dok su sve baltičke zemlje snizile doprinose (Estonija na 4, Letonija na 2, a Litva na 3 posto), dok se u Rumunjskoj nakon višegodišnje zamrznutosti na 2 posto, povećava za 0,5 posto godišnje.

Drugi stup se nije pokazao rješenjem za probleme koji nastaju za sustave državnih (javnih) mirovina zbog demografskih promjena, sporog gospodarskog rasta i velike nezaposlenosti, već promašajem iskrojenim u financijskim laboratorijima. I, što je najvažnije, takav drugi stup je iskazao previsoke tranzicijske troškove (Poljska bi, da nije izabrala ukidanje, za to izdvajala 2% bruto društvenog proizvoda sve do 2050.!), a hrvatski se tranzicijski trošak procjenjuje na pet milijardi kuna godišnje. Administrativni troškovi „pojedu“ čak 20% vrijednosti prinosa kroz 40 godina očekivane mirovinske štednje u drugom stupu.

 

  • Drugi stup je bez društvene odgovornosti i transparentnosti

Važno je naglasiti da prvi stup ima obvezu pokriti i određene socijalne rizike (najniža mirovina, invalidska i obiteljska mirovine), a ti se socijalni rizici sada prevaljuje isključivo na prvi stup, dok drugi stup nema elemenata solidarnosti i socijalne redistribucije.

Nadalje, drugi stup ima visok rizik nedostatnog prinosa, kao posljedice gospodarskog stanja,  slabe razvijenosti tržišta kapitala, inflacije te rizika lošeg upravljanja (nesposobnost ili prijevara). Tko će, primjerice, nadomjestiti gubitke od desetaka milijuna radničkih mirovinskih kuna uloženih samo lani u spašavanje propale Centar banke? Hoće li i za to fond menadžeri podići svoje stimulacije i nagrade?

Tu je i problem prijenosa tereta rizika isključivo na leđa pojedinca, dok u većini zapadnih profesionalnih mirovinskih modela rizik široko dijele radnici, vlasnici dionica, porezni obveznici. Zbog toga je drugi stup nepovoljan za radnike s primanjima nižima od prosjeka, za žene, zaposlene na povremenim i prekarnim poslovima. U Hrvatskoj zapravo nema nikakvog jamstva prinosa, kakav postoji u dosta zemalja. Stoga ne iznenađuju prvi izračuni o bitno nižim mirovinama onih koji su izabrali oba stupa, zbog čega im je omogućen povratak samo u prvi stup, što je velika većina iskoristila. Sve projekcije, nadalje, ukazuju kako će mirovine koje se isplaćuju temeljem osiguranja u oba mirovinska stupa biti osjetno niže od mirovina koje se isplaćuju na osnovi sudjelovanja samo u prvom stupu.

Kako kod drugog stupa postoji izrazit problem netransparentnosti, te nesudjelovanja stvarnih vlasnika mirovinske štednje u odlučivanju i nadzoru, on je u efektivnom vlasništvu banaka, čime je izložen političkim i bankarskim manipulacijama (npr. banka ulaže mirovinsku u rizične dionice firme koja joj ne uspijeva uredno vraćati prethodne kreditne linije). Treba se riješiti mita da bi namjeravana diversifikacija štednje u drugom stupu na tri stupnja rizičnosti mogla osigurati veće prinose mirovina, jer se time povećava rizik od lošeg upravljanja i casino ekonomije.

Zagreb, 30. rujna 2013.