UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

OTVORENO PISMO SINDIKATA UMIROVLJENIKA HRVATSKE

PREDSJEDNIKU REPUBLIKE, VLADI I SABORU RH:

Stajališta i upozorenja u vezi mirovinske reforme

Nadalje, ukupni troškovi hrvatskog mirovinskog osiguranja iznosili su u 2011. godini 10,42% BDP, još uvijek manje nego u zapadnoeuropskim državama, gdje ti troškovi iznose 12% i više BDP. K tome, Hrvatska od 1991. neprekidno smanjuje stopu doprinosa za mirovine, te je danas sa 20% pri dnu europske ljestvice (npr. kad se tzv. državnim mirovinama pridodaju izdvajanja za tzv. profesionalne mirovine, u Njemačkoj ukupni mirovinski doprinosi prelaze  35% plaće, u Švedskoj, Finskoj, Nizozemskoj i Francuskoj 30%, Italija 28%). Važno je naglasiti i sljedeće: Hrvatska je jedina zemlja u Europskoj uniji koja ukupne mirovinske doprinose naplaćuje isključivo od zaposlenih, dok u drugim zemljama prosječno veći udjel uplaćuju poslodavci (osim u Nizozemskoj i Danskoj, gdje poslodavci uplaćuju manje od radnika).

Točno je da u Hrvatskoj postoji nesrazmjer prihoda i rashoda u mirovinskim fondovima. Ono što treba naglasiti je kako 13,89% korisnika  mirovina „po posebnim propisima“ participira s 23,29% u godišnjoj masi mirovina ili s oko 8 mlrd. kuna, a 86,11% korisnika  mirovina na temelju općih propisa  participira s  76,71% ukupne mase mirovina ili 26,4  mrld. godišnje.

Same starosne mirovine korisnika prema općim propisima „pojedu“ oko 18,5 mrld. kuna, dakle samo nešto više od polovice. Prosječna „posebna mirovina“ je gotovo dvostruka od prosječne „obične mirovine“. Posve je očito da treba razdvojiti proračune mirovina temeljem općih propisa i mirovina prema posebnih propisima, uključujući i povlaštene.

Nadalje, prihodi od doprinosa, s obzirom na broj osiguranika i prosječne bruto plaće trebali bi iznositi oko 27 mlrd. kuna (1,45 milijuna zaposlenih i prosječe bruto plaće od 7.875 kn). a u prvi mirovinski stup ubrano je samo 19,4 mlrd. Postavlja se pitanje gdje je nestalo 7,6 mlrd. mirovinskih kuna?  Prema podacima iz različitih izvora procjenjujemo da je do toga došlo i zbog sljedećih razloga: neisplata zarađenih plaća radnicima; isplata samo neto plaća radnicima; rad na crno; prijava radnika  samo na minimalnu plaću (isplata do pune plaće „ispod stola“); isplata u bonovima, putnim nalozima, preko trećih osoba i sl.; nepoštivanje kolektivnih ugovora kod isplata plaća  i sl.; neuplata doprinosa od strane države državi (npr. bez uplate doprinosa za radnike na bolovanju na teret države); zloporaba od strane hrvatskih državljana koji zapravo žive u susjednim državama, te drugi oblici porezne avazije na području plaća i doprinosa. Ostatak je u drugom stupu koji još uvijek ne ide u mirovinske rashode.

Hrvatski umirovljenici treći su po riziku od siromaštva u Europskoj uniji (iza Cipra i Bugarske), a udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći pao je ispod minimuma dopuštenog Konvencijom br. 102 Međunarodne organizacije rada, čijom je Hrvatska potpisnicom (40% udjela u prosječnoj neto plaći). K tome 120.000 osoba starijih od 65 godina nema nikakve prihode. Hrvatska prima ozbiljna upozorenja o potrebi poduzimanja ozbiljnih mjera protiv siromaštva, te za poštivanje međunarodnih konvencija. Hrvatske izvršne vlasti, međutim, misle kako činjenicu kršenja konvencije prikriti time da se po novome na stranicama HZMO-a navodi samo „udjel prosječne starosne mirovine za 40 i više godina mirovinskog staža od 60,25%“.

Prva aktualna vrijednost mirovine, koja se primjenjuje za umirovljene nakon 1.1.1999. godine, određena je u samo 57% stvarne vrijednosti (bez uračunavanja tzv. mirovinskog duga i dodataka). Time su tzv. novi umirovljenici zakinuti u odnosu na tzv. stare umirovljenike, što nije uspio ispraviti niti dodatak od 4-27% koji je ušao u mirovinu.

Drugi stup kapitalizirane mirovinske štednje nije opravdao svoje uvođenje, jer materijalni efekti u postignutoj razini davanja ne opravdavaju tolika ulaganja, a opasne su i ideje o uvođenju više tipova štednje (od niskorizične u državnim obveznicama do visokorizične na inozemnim tržištima), čime bi se odstupilo od osnovne ideje da se kapitaliziranom štednjom snaži domaća ekonomija. Drugi stup ima previsoke tranzicijske troškove, zbog čega ga nisu prihvatile npr. Slovenija i Češka, a od njega odustale ili odustaju Mađarska, Slovačka i Poljska, dok su sve druge (bivše socijalističke) zemlje koje su ga uvele bitno snizile stope doprinosa. Hrvatskoj doista ne treba „kasino ekonomija“ u kojom fondovima u formalnom vlasništvu zaposlenih upravljaju isključivo banke, uz snažni utjecaj politike.  

Hrvatska ima udjel invalidskih mirovina od 27%, što je neshvatljivo u odnosu na europske prosjeke, te ukazuje na širokogrudnost, koruptivnost ili propusnost sustava.

Po stopi radne aktivnosti radnika u dobi od 55-64 godine, Hrvatska je pri dnu europske ljestvice (33%), kako zbog opće nezaposlenosti, tako i zbog izostanka ikakvih strategija za zapošljavanje starijih. Treba napomenuti kako u zemljama gdje su visoke stope zaposlenosti starijih, visoke su stope zaposlenosti i mladih.

Zbog navedenih razloga, Sindikat umirovljenika Hrvatske predlaže sljedeće reformske izmjene:

1.      Razmotriti visinu povećanja stope mirovinskog doprinosa za prvi stup međugeneracijske solidarnosti;

2.      Mirovinski (i zdravstveni) doprinos podijeliti ravnomjerno na zaposlene i poslodavce;

3.      Utvrditi najnižu mjesečnu osnovicu za uplatu doprinosa automatizmom prema minimalnoj plaći, te ukinuti najvišu osnovicu za uplatu doprinosa;

4.      Poboljšati i postrožiti sistem naplate mirovinskih doprinosa;

5.      Razdvojiti  mirovinske proračune za mirovine prema općim propisima i mirovine prema posebnim propisima (te i pojedinačne mirovine na prava prema općim i prema posebnim propisima);

6.      Ne povećavati dob za umirovljenje dok se očekivana životna dob Hrvata ne izjednači s europskim prosjekom, a i tada s prijelaznim rokom od 20 godina;

7.      Redefinirati mirovinski radni staž kao uvjet za umirovljenje s obzirom na očekivanu isprekidanost radnog vijeka, te uvesti redistributivne elemente zbog prekarnog rada;

8. Uvesti socijalnu naknadu za starost za starije od 65 godina koji nisu ostvarili mirovinu i nemaju dostatne prihode;

9. Zakonski (automatskim mjerama) zapriječiti pad mirovina ispod dopuštenog minimuma zajamčenog Konvencijom br. 102 Međunarodne organizacije rada;

10. Uvesti varijabilnu formulu usklađivanja mirovina prema općim propisima i to s rastom plaća, a u slučaju da tog rasta nema, onda s troškovima života (varijabilna formula 100:0);

11. 40 godina radnoga staža uvesti kao samostalni uvjet za umirovljenje (35 godina sukcesivno za žene); bez uvjeta dobi;

12.  Povećati aktualnu vrijednost mirovine za 20%;

13.  Uz postojeći sustav najnižih mirovina temeljem radnog staža, treba uvesti jedinstvenu kategoriju minimalne mirovine koja će biti iiznad granice siromaštva;

14.  Smanjiti izdvajanja za drugi stup kapitalizirane mirovinske štednje sa 5 na 3 posto u 2014.;

 15. Svim korisnicima drugog stupa treba omogućiti prijelaz u prvi stup – ako je to povoljnije;

16. Reformirati drugi stup mirovinske štednje u model obvezatnog ili dobrovoljnog dodatnog stupa – npr. modela profesionalnih mirovina uobičajen u većini zapadnoeuropskih zemalja (npr. regulira se kolektivnim ugovorima);

17.  Proširiti pravo rada starosnih umirovljenika bez umanjivanja mirovine;

18.  Razviti programe cjeloživotnog učenja i prilagodbe radnih mjesta za starije osobe;

19.  Izvršiti reviziju invalidskih mirovina;

 20.  Uvesti kompenzacijske instrumente za žene i muškarce (npr. dodatak ili pridodani staž za obiteljsku skrb odnosno za skrb djece i invalidnih i starijih osoba), sukladno europskoj široko rasprostranjenoj praksi.

Jasna A. Petrović

Predsjednica SUH-a

Broj: 218/2013.

Zagreb, 9. srpnja 2013.