UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

MINISTAR "ZA SVE"

Baš ga briga za umirovljenike

Aladrovićevi pisari odgovorili su sramotnim argumentima na inicijative Sindikata umirovljenika u vezi prava na rad

 

Piše: Jasna A. Petrović

     Hrvatski umirovljenici u šarolikom nizu ministara rada i mirovinskog sustava, od neurologinje Nade Šikić koja je izdržala tek koji mjesec i stalno bježala pred novinarima; od samozatajnog i nezainteresiranog ministra Tomislava Ćorića - sada stručnjaka za vjetroelektrane; pa preko Marka Pavića, mlađahnog meteorologa i oceanografa, sada su za ministra dobili ekonomistu Josipa Aladrovića, u nezahvalnoj ulozi Katice za sve. Tako su umirovljenici izgubili svog ministra.

     Brzi i sve brzopletiji još mlađi Aladrović, je sada zadužen za sve kolektivne pregovore u svim sektorima. U međuvremenu ga „njegovi" umirovljenici bombardiraju sitnim i većim zahtjevima, no on je prezauzet da bi čak i pročitao črčkarije svojih suradnika koje potpisuje. Ministar ignorira zahtjeve umirovljeničkih udruga pa čak i one skromnijeg financijskog tereta poput povećanja cenzusa za dopunsko zdravstveno osiguranje nakon 15 godina ignoriranja.

Zašto ne smiju raditi obiteljske umirovljenice?

     Osobito čudi što je odbacio tri mi-ni-inicijative Sindikata umirovljenika Hrvatske vezane uz pravo umirovljenika na rad. Uručene su mu osobno 12. rujna 2019. na razgovoru s pred-sjednicama SUH-a i Matice, a već 3. listopada je ljubazno potpisao odgovor svojih suradnika, kojim je sve tri ideje pokopao i to bez ozbiljnih argumenata.      Rado bismo mu citirali poučne riječi znanstvenika Eduarda Tiozza: „Budi uporan jer velike stvari će se dogoditi ako male stvari radiš dobro!", no nismo sigurno hoće li mu ih prenijeti njegovi suradnici.

     Uvođenje ravnopravnog prava na rad svih umirovljenika, a osobito korisnica obiteljskih mirovina, kojima su to zapriječili ministri Mrsić i Pavić, Aladrović je odgovorio kako su u našem mirovinskom sustavu uvjeti za ostva­rivanje prava na mirovinu blaži u od­nosu na većinu država, ali nije rekao istinu kako u većini tih država obitelj­ske umirovljenice, jer je riječ u 94 po­sto o ženama, imaju pravo na rad.

     Zatim je izvalio tezu kako bi se radom do pola radnog vremena „po­većao poticaj udovicama/udovcima da u većem broju ostvaruju obiteljsku mirovinu", a povećanjem njihova bro­ja bi se povećali i rashodi za mirovine. Ludilo, zar ne?! Naša bi ministar rado uštedio na najsiromašnijoj populaciji s prosječnom mirovinom od samo dvije tisuće kuna. I onda je još dao lukavi savjet kako zaobići taj propis, tako da se vratite na svoju starosnu mirovinu, ako je imate, pa onda imate pravo raditi, a kad prestanete raditi, vratite se na obiteljsku mirovinu. Koja fora da vas ministar nagovara na mu­ljanje!

Zašto oduzimate najnižu mirovinu?

     Onda smo ga molili da popravi ne­pravdu prema naj-najsiromašnijima, a to su korisnici instituta najniže miro­vine. Takvi su na goloj koži osjetili da im se dodatak od njihove „zarađene" mirovine do najniže odmah oduzima, ako odu raditi na pola radnog vreme­na kako bi preživjeli bez kopanja po kontejnerima za smeće.

     I što našem ministru pišu njego­vi „kućni pisci"? U odgovoru SUH-u navodi se kako se najniža mirovina kao zaštitni institut „plaća iz držav­nog proračuna", što apsolutno nije točno. Najniža mirovina se plaća iz javnog stupa međugeneracijske so­lidarnosti, kao unutargeneracijski vid solidarnosti s najslabijima. Tko to ne zna, ne bi trebao raditi u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, jer bi tre­bao poznavati razliku između miro­vina iz doprinosa i na teret poreznih obveznika.

     Ipak, gle čuda, ministar je ostavio „otvorenom opciju da se ovo pitanje dodatno razmotri, prije svega zbog značajnog broja korisnika najniže mirovine", ali nije siguran da li za to postoji realna financijska mogućnost. Tako je govorio ministar. Točnije, tako je svoj potpis na umotvorine surad­nika stavio ministar i time progutao žabu, jer kad na najmanjima želiš ra­sti, a na najslabijima jačati, strmoglav će ti biti put do vrha.

Samo su policajci i vojnici kompetentni?

    SUH je zatražio još jednu „sitnicu", tj. da se baš svim umirovljenicima omogući izbor rada do pola ili pu­nog radnog vremena, uz isplatu pune ili pola mirovine. Naime, ako je već omogućio nekim umirovljenicima po posebnim propisima, kao policijskim i vojnim umirovljenicima, da mogu raditi i puno radno vrijeme, time je za mnogo povećao njihovu konku­rentnost na tržištu rada. Zašto, kad su već privilegirani svojim ranim umirov­ljenjem?

     No, ministrovi pisari ovako odgo­varaju: „time se osigurava potreban broj relativno mlađih osoba u de­ficitarnim zanimanjima za potrebe djelatnosti gdje su potrebna znanja, kompetencije i sposobnosti". Tako on nas uvjerava kako su samo policajci i vojnici kompetentni i trebaju biti pri­vilegirani na tržištu rada, dok to nisu profesori ili liječnici, trgovci ili infor­matičari ili pak obični radnici. A to što su oni mlađi od starosnih umirovlje­nika, do sada nije bio argument prije­vremenim umirovljenicima da im se omogući pravo na rad. Tako se kroje hrvatski zakoni, s labavim argumen­tima i utemeljeni na formuli tople vode. A onda, ajmo, opet od početka, umjesto da se cjelovito i osmišljeno kreiraju propisi.