UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Starenje u dostojanstvu - i za žene

 

     Proces europskih integracija je od svog nastanka obilježen asimetri­jom nadležnosti između područja ekonomske i socijalne politike. Prvi se aspekt razvoja pokazao mnogo važni­jim, dok je socijalni aspekt marginalizi­ran. Ta se asimetrija uvelike ponovila na mirovinskom polju. EU je, iako nije imala izravne nadležnosti, razvila evolucijski mirovinski program u skladu s tri glav­ne aktivnosti: integracija na jedinstve­no tržište mirovina kroz koordinaciju programa socijalnog osiguranja među državama; pokretanje programa paneuropskih mirovinskih fondova i regulacije zanimanja; jačanje fiskalne i monetarne discipline (naglasak na financijskoj održivosti mirovinskih sustava).

     Posljednji cilj je postignut kroz Pakt za stabilnost i rast, kao i makroekonomsku i fiskalnu koordinaciju koja se rijet­ko fokusirala na strukturne mirovinske reforme, dok su se nastojanja za moder­nizaciju nacionalne mirovinske politike u najvećoj mjeri temeljile na mekom za­konu koji se fokusirao na adekvatnost, održivost i sigurnost mirovina. U jeku nedavne financijske i ekonomske krize, mnogi su kritizirali strategiju Europske unije za rješavanje društveno-ekonomskih pitanja. Mnogi su predvidjeli dalje pogoršanje socijalne dimenzije EU i sve očitiju neravnotežu između ekonom­skih prioriteta integracijskog projekta i njegovih socijalnih ciljeva.

Žene vrijede manje?

     To je pitanje osobito značajno za žene, jer je njihov položaj višestruko

ovisan o snazi solidarnih mehanizama i redistributivnosti prava, kako u uku­pnom segmentu socijalne sigurnosti, tako i u mirovinskom sustavu. Žene su u svim zemljama EU ugroženije od muš­karaca, a najveće diskriminativne razlike su u mirovinama, pošto na svakih 100 eura mirovine muškarca, žene dobiva­ju samo 61 euro. One vrijede 39 posto manje. Zato su europske strategije i po­litike itekako značajne za dostojanstvo u starosti u svim zemljama.

     Od studenoga 2017. kad je usvojen europski socijalni stup, socijalna osjetlji­vost i širenje europske socijalne agende postaju sve vidljivijima. Institucije EU ocjenjuju dugoročnu održivost javnih financija i u odnosu na pitanje starenja populacije, koje se procjenjuje putem različitih makroekonomskih projekcija temeljenih na različitim pretpostavka­ma i scenarijima. Iako su takve projekci­je vrlo skromnog opsega i ne daju puni uvid u problem starenja u dostojanstvu, u njih se u novije vrijeme polako uklju­čuje rodni aspekt, osobito po pitanju rodnog jaza u mirovinama, niže pokri- venosti starijih žena mirovinama, viso­ke prisutnosti žena među onima koji primaju najniže mirovine, a ponajviše po pitanju rasta ženskog samačkog si­romaštva.

Opasnost privatizacije mirovina

     Riječ je o kompleksnom pitanju, jer puka usporedba vrijednosti mirovine i plaće izračunom udjela prve mirovine

u posljednjoj plaći ne daje pravi od­govor na pitanje dostatnosti iznosa za dostojanstveni život. Uskoro se očekuje korak dalje, od načela ka akciji. Uskoro će se donijeti preporuka s ciljem uspo­stave minimalnih standarda socijalne sigurnosti, odnosno da mirovina bude usklađena s kupovnom moći. Iako to nije dokument snage direktive, po prvi puta će se učvrstiti minimalni standardi u mirovinskom sustavu koji su, poput minimalne mirovine, nacionalne na­knade za starost i sličnih mehanizama, od vitalnog značenja za žene, jer njihov standard direktno ovisi o takvim zajam­čenim pravima.

     U isto vrijeme Međunarodna or­ganizacija rada je započela djelovati proaktivno kad je riječ o privatizaciji mirovinskih sustava, što je propustila devedesetih godina kad su uvođeni ob­vezni drugi stupovi. Na primjer,     Ukrajini je ove godine preporučeno da nikako ne nastavi s privatizacijom mirovinskog sustava, jer bi se time ugrozila adekvat­nost mirovina, a svakako bi bitno ugro­zilo žene u mirovini i povećalo mirovin­ski rodni jaz.     Multilateralne organizacije krenule su konačno štititi najslabije, a u mirovinskom sustavu to su svakako žene, kako zbog niskih plaća i nesigur­nih oblika rada, tako i zbog korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta.