UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

CJELOŽIVOTNO UČENJE Kako „naučiti" mobitel

 

     Sveučilište za treću životnu dob je pokret koji potiče obra­zovanje starijih osoba diljem svijeta, a nastao je 1973. go­dine kada je u francuskom gradu Toulouseu osnovano prvo sveučilište te vrste. U razvijenijim europskim zemljama postoji puno oblika obrazovanja za starije osobe, većina njih se nalazi pri fakultetima, gdje starije osobe studiraju zajedno s mladima ili postoje posebni odjeljci za starije studente.

      U Hrvatskoj postoje tri sveučilišta takve vrste, pri Pučkom otvorenom učilištu u Umagu, pri fakultetu u Rijeci, te Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu.

     Da se proteklih godina u Hrvatskoj doista povećao interes osoba starije životne dobi za studiranjem potvrdila je Jasna Ču- rin, voditeljica odjela Sveučilišta za treću životnu dob pri Puč­kom otvorenom učilištu u Zagrebu.      Njezina ustanova prva je u Hrvatskoj još 1991. godine krenula s tom vrstom studija. Tada je na predavanjima bilo 150 starijih studenata, a posljednjih par godina broj je porastao na tisuću po semestru. U početku su se nudila samo dva programa za studiranje, učenje stranih jezika i kulturni mozaik, a danas postoje brojni programi koji nude doi­sta bogatu paletu novih znanja.

     Od jezika u ponudi je učenje engleskog, njemačkog, talijan­skog i francuskog jezika, a novi polaznici se testiraju kako bi se odredilo u koju grupu će upasti - za početnike, srednje, napred­ne ili pričaonicu. U programu informatičkih radionica najviše je interesa starijih osoba za proučavanjem pametnih telefona, bez kojih se danas ne može. Program opće kulture nudi doista široku paletu grupa, od učenja povijesnih tema, književnosti, arheolo­gije, arhitekture... Postoji i kreativni program, gdje se polaznici bave slikanjem i fotografiranjem, kao i program za psihofizičko zdravlje gdje se uče teme o psihologiji, sociologiji, ali i yoga, tai-chi i igranje bridža.

     Ono što je najvažnije, ističe Jasna Čurin, je što starije osobe uče bez stresa, jer za upis nema prijamnih ispita te nema ocjenji­vanja, svjedodžbi i ispitivanja znanja, osim ako grupa to sama ne želi. Također, čest je slučaj da oni polaznici koji su nekoć bili pro­fesori i sami preuzmu predavanja za određenu grupu predmeta. Iako bi netko pomislio da starije osobe u velikom broju upisuju ovaj studij zbog druženja, prema istraživanju, samo pet posto je takvih, dok više od 80 posto su upisali studij kako bi naučili nešto novo. Zanimljivo, 1991. kad su krenuli sa      Sveučilištem za treću životnu dob, prosječna dob polaznika bila je 61 godinu, a danas je 69, a više od 90 posto polaznika su žene.

     Na kraju treba istaknuti i cijenu. Jedan semestar košta 750 kuna ako se plaća na rate ili 690 kuna ako se plati odjednom. Također, ako se upisuje više programa dobija se popust. Zimski semestar ima 32 školska sata, a ljetni 28. Tko si može priuštiti i ima želju za širenjem znanja, mogao bi razmisliti o upisivanju.      Igor Knežević