UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

SPAŠAVANJE MIROVINA

Više od 60 posto povratnika iz drugog mirovinskog stupa

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Telefoni Sindikata umirovlje­nika Hrvatske su se užarili ovoga ljeta zbog sve češćih poziva budućih umirovljenika suočenih s odlukom hoće li otići u mirovinu iz obveznog mirovin­skog osiguranja drugog stupa i pr­vog mirovinskog stupa, ili samo iz prvog međugeneracijskog miro­vinskog stupa. Unatoč ogromnom pritisku inozemnih banaka, koji­ma je drugi mirovinski stup ispla­tiva igračka,    Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uvelo je pra­vo izbora i time spasilo mirovine svih budućih umirovljenika koje su niže od prosječne mirovine.

     Na Nacionalnom vijeću umi­rovljenika u srpnju se činilo da su bankarski mirovinski fondovi uspjeli obraniti svoje „dvorište", jer su izborenim (državnim) do­datkom na osnovnu mirovinu od 20,25 posto za sve koji ostaju u drugom stupu, na prvi pogled uspjeli „uvjeriti" velik broj svojih prinudnih „štediša" da ne pobje­gnu glavom bez obzira natrag u prvi stup.

Vjernost inozemnim bankarima

Međutim, presudno je bilo davanje prava na jednokratnu

isplatu prigodom umirovljenja u vrijednosti od 15 posto od uku­pno kapitaliziranih sredstava, ali samo ako je ispunjen zakonski uvjet o visini mirovine iz I. stupa (ako je osnovna mirovina iz mi­rovinskog osiguranja generacij­ske solidarnosti veća za 15% od najniže mirovine iz I. stupa pre­ma ZOMO-u). Važno je znati da se na tako isplaćeni iznos napla­ćuje i porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sukladno Zakonu o porezu na dohodak, a korisniku mirovine isplaćuje neto iznos, pa to na kraju ispada manje.

Tako je, zahvaljujući kuhi­njama financijske industrije u Hrvatskoj, a uz potporu HDZ-a i SDP-a, drugi mirovinski stup preživio još jednu mirovinsku reformu, unatoč tome što je ogroman teret hrvatskim jav­nim financijama, a njegov tran­zicijski trošak iznosi više od 9 milijardi kuna godišnje, te iako su ga sve druge europske ze­mlje transformirale u dobrovolj­ni stup. Slovačka i Češka nisu ni započele takvu privatizaciju mirovinskog sustava, dok su ga Mađarska, Slovačka, Poljska, Rumunjska i Bugarska ukinu­le. Samo Hrvatska ostaje vjerna svojim inozemnim bankarima s

visokim plaćama i bonusima, te grijanim sjedalima u luksuznim automobilima.

Ipak, možda se to, zahvaljuju­ći posljednjoj mirovinskoj mini reformi, može nazvati polaga­nim odumiranjem, jer uz sve mamce, u prva četiri mjeseca je 41,5 posto svih novoumirov- ljenih prešlo u prvi javni stup, dok ih se u kolovozu 2019. vrati­lo čak 60,8 posto. U HZMO-u su predvidjeli takav trend rasta, pa tu nema iznenađenja.

Drugi stup - samo za bogate

     Zapravo, ostaje pitanje tko je taj tko će izabrati ostati u drugom stupu? To su zasigurno radnici s plaćama višima od prosječne plaće, onaj bogatiji dio radničke klase, ili pak nevoljnici koje će od ovrhe ili duga spasiti isplata 15 posto akumulirane „štednje".

     Kakve savjete dajemo budu­ćim umirovljenicima? Nakon što podnesu zahtjev za starosnu/ prijevremenu starosnu mirovinu Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnji registar osi- guranika (REGOS) budućem ko­risniku mirovine dostavlja infor­mativni izračun mirovine na kuć­nu adresu. Tada u prostorijama FINA-e potpisat će za varijantu koja je njima privatno povoljnija.

     Mi ne odlučujemo, no svi mi biramo hoćemo li, poput većine europskih zemalja, kao temelj mirovinskog sustava imati javni stup međugeneracijske solidar­nosti ili ćemo, unatoč pameti, potpisati za privatizaciju mirovi­na! Mi stariji za svoju djecu gla­samo protiv privatizacije, jer je izložena nepouzdanim tržišnim zakonima i nikakvom jamstvu da neće bankrotirati. Mi glasamo za javni sustav mirovinske solidar­nosti za koji jamči država.