UVODNA RIJEČ
Dan kad je vatra spalila sustav
Piše: Jasna A. Petrović
Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kutiji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.
Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvrstili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bauljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.
I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo glasnima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.
Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polugoli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.
Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisana gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.
„Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u baraci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarnosti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umiranje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.
Web stranice naših podružnica
CIJENA MAJČINSTVA
Zašto nismo Njemačka?
Kada je krajem prošle godine ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić predstavljao mirovinsku reformu, većina hrvatskih medija pozdravila je demografsku mjeru kojom se roditelju - majci ili posvojiteljici priznaje šest mjeseci dodatnog staža po djetetu. Naime, Pavićeva mjera je tragu Direktive o ravnoteži poslovnog i privatnog života roditelja i skrbnika koja je izglasana od strane Europske komsije u travnju ove godine. K tome, upravo su predstavnici Sindikata umirovljenika Hrvatske na Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe godinama zahtijevali takvu rodno osviještenu regulativu.
I dok su svi mediji pozdravili ovu mjeru, jer će se tako ispraviti barem mali djelić jaza u mirovinama muškaraca i žena, do kojega dolazi i zbog smanjene mirovinske osnovice u razdoblju korištenja rodiljnog dopusta, neki mediji njegov su prijedlog nazvali ambicioznim.
Ambiciozno i razborito
Zašto bi jedan od razboritijih poteza resornog ministra, koji doduše dolazi pod utjecajem i Europske komisije i potrebe za jačanjem demografskih mjera, bio (pre)ambiciozan, drugim riječima, što je ambiciozno u tome da konačno krećemo stopama drugih, razvijenih socijalnih demokracija, kao što je primjerice ona u Njemačkoj i da konačno baš svim ženama, koje su uglavnom u svim reformama zakinute u mnogo pogleda, osiguramo da po djetetu dobivaju minimalno šest mjeseci dodatnog staža. To može biti samo pravedno i hvale vrijedno.
Zašto Hrvatska, država koja je još uvijek u tranziciji kao i primjerice Rusija koja svojim sugrađankama daje pet godina staža po djetetu, ne slijedi takav primjer ili primjerice zašto nismo već odavno postali država kao Njemačka koja je oduvijek među hrvatskim političarima služila kao primjer socijalno osjetljivog društva. Ili kao u Sloveniji da majka petero djece može četiri godine ranije u mirovinu.
Tragovima Direktive
U stvarnosti ovim Pavićem potezom, koji je tek pionirski, počinjemo doživljavati elemente socijalne države u praksi. Naime, ova mjera se odnosi samo na nove umirovljenice, koji će ići u mirovinu po novome zakonu, što u praksi znači sljedeće: ako netko ima dvoje djece, a koristio je rodiljni dopust, u trenutku kad bude išao u mirovinu, imat će godinu staža više - dakle i očevi i majke - rođene i posvojene djece, ovisno o tome tko je koristio porodiljni dopust. Zahvaljujući Komisijinoj Direktivu o ravnoteži poslovnog i privatnog života roditelja i skrbnika uvodi se mogućnost korištenja mjera, uključujući plaćenog roditeljskog dopusta (četiri mjeseca „rezervirana" za oca, od kojih barem jedan mora biti neprenosiv na majku) do djetetove navršene 12. godine.
Ova Direktiva služi kao temelj svih budućih zakonskih i podzakonskih akata u državama članicama, i zbog nje Hrvatice koje će tek ići u mirovinu imaju nadnacionalnu zakonsku osnovu dobivati dodatan staž po svakom rođenom djetetu.
Još uvijek uglavnom žene idu na porodiljni dopust, jer očevi i kad to žele, često zbog straha od poslodavca ne mogu ili rijetko kad u praksi uspijevaju koristiti njegov dio, što drugim riječima znači da je Europska komisija na razini Europske unije prepoznala problem nekih država članica.
Zaustavljanje diskriminacije
Europska komisija je ovom Direktivom nastojala zakonski osigurati ženama ravnopravniji položaj u društvu jer su žene još uvijek, čak i u razvijenim zemljama Zapadne Europe, diskriminirane i to višestruko.
No, eto pitanja: zašto samo šest mjeseci, i to samo dodatnog, staža, a ne više?
Naime, Pavićeva mjera, koja je ujedno i demografska, u praksi znači da se za svako dijete mirovina uvećava za 2,04 posto, uz pretpostavku da su ostvareni ostali uvjeti za mirovinu. Dakle nema ograničenja toga koliko se dodatnih godina staža može dobiti temeljem rođenja i posvajanja djece, ali najprije treba ostvariti osnovne uvjete, a to su životna dob i minimalni broj godina staža (15 godina).
Po novom zakonu žene će od iduće godine u prijevremenu mirovinu moći ići s 32 godine i četiri mjeseca staža i 57 godina i četiri mjeseca života. Pritom im se zbog ranijeg umirovljenja mirovina smanjuje za 0,3 posto za svaki raniji mjesec umirovljenja. Nova mjera priznavanja „roditeljskog staža" umanjit će penalizaciju. Tako će se, primjerice, ženi s dvoje djece koja ide pet godina ranije u mirovinu primanja umanjiti za 14 posto, a ne za 18 posto, koliko bi se umanjila bez "roditeljskog staža".
Zašto ne i za umirovljenice?
Međutim, sve majke među postojećim umirovljenicama, pa i one koje su se umirovile zadnjeg dana prošle godine (mjera vrijedi od 1. siječnja ove godine), zakinute su za takvu poboljšicu, iako postojeći rodni jaz iznosi čak 24,9 posto (prema preliminarnom izvještaju provedene analize stanja rodnog jaza u plaćama i mirovinama u Hrvatskoj, 2019. godina)
Stoga se postavlja pitanje zbog čega ministar nije predložio pravednije rješenje poput Njemačke, tako da se šest mjeseci dodatnog staža po rođenom i posvojenom djetetu doda i svim već umirovljenim ženama?
I drugo pitanje, zašto nije poučen primjerom Njemačke, u kojoj svaka žena, neovisno o radnom statusu, po djetetu dobiva dvije i pol godine, uveo takvu realističnu mjeru, kojom bi majke s npr. šestero djece mogle dobiti 15 godina radnog staža i time steći jedan od hrvatskih uvjeta za mirovinu?