UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

REFERENDUM ILI DOGOVOR?

Za dostojanstvo rada i umirovljenika

     Sindikati završavaju marljivo provje­ravanje oko 700.000 prikupljenih potpisa za sazivanje referenduma. Potpisa je čak i za dva referenduma, šale se sindikalisti. Sljedeći korak je odno­šenje potpisa u Hrvatski sabor, a onda kreće odbrojavanje do referenduma, koji bi mogao biti čak i početkom 2020. godine. Malo kasno?

Koalicijski partneri u Vladi predlažu pregovore, a i poneki iz vladajuće stran­ke. Primjerice, predlaže se da se ne tro­ši na referendum, već da se ide u hitne promjene Zakona o mirovinskom osigu­ranju i zajamči rad do 65, ali i pravo rada do 67, i duže. I neke važne opozicijske stranke koje su podržale Inicijativu sma­traju da je pragmatičnije ići na dogovor.

     Ali sindikati odbijaju pregovore. Drže kako građani koji su im dali potpi­se očekuju referendum i ništa osim toga ne dolazi u obzir. Nadaju se da ih neće zaustaviti Ustavni sud niti političke igre.

    Što o tome misle stotine tisuća umi­rovljenika koji su zdušno potpisivali Ini­cijativu, te stotine volontera iz Sindikata umirovljenika Hrvatske koji su sudjelo­vali među 4.000 volontera u prikuplja­nju potpisa? Većina umirovljenika sma­tra da postoji vjerojatnost da će Vlada i bez dogovora s radničkim sindikatima samostalno uvrstiti tražene izmjene zakona u dnevni red Hrvatskog sabo­ra, što smatraju pomirljivim rješenjem. Cilj su promjene zakona, drže, a vježbe iz održavanja referenduma mogu biti i rizične. Što god bilo, zajednička poruka ostaje: Pomozi nam u ostvarenju zajed­ničkog cilja - izborimo zajedno dosto­janstvo rada i dostojanstvo u mirovini!