UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

BEZ JEDINOG DOMA I U SMRTI

Deložacija kostiju?!

     Ovršeni i blokirani, udruženi u različite udruge, sve glasnije inzistiraju da nitko ne smije ostati bez jedinog doma, niti izgubiti krov nad glavom. Iako su i u tome učinjeni stanoviti pomaci, i dalje pratimo tuž­ne scene prinudnog iznošenja starijih bakica i djedova iz njihovih stanova i kuća. No, još se nitko nije domislio za­stupati prava pokojnika.

     Ovih dana šibenska gradska tvrtka za održavanje groblja i po­grebne poslove <Čempresi> pozvala je obitelji stotinjak pokojnika koji su sahranjeni u takozvane ćelije na Gradskom groblju Kvanj da se jave u upravu groblja kako bi dogovorili detalje oko ekshumacije i prijenosa posmrtnih ostataka pokojnika u svo­je obiteljske grobnice ili (ako nemaju vlastito grobno mjesto) u novoure­đenu kosturnicu na tom groblju. Od 1. lipnja 2019. kreće masovna delo­žacija kostiju 70-tak pokojnika, iako je vidljivo kako se unatoč neplaća­nju grobnih taksi grobovi voljenih posjećuju, što se da zaključiti po no­vim spomen pločama, lampašima i cvijeću.

     Tvrtka namjerava urediti posto­jećih 18 grobnica u svom vlasništvu, čija su ukopna mjesta ustupljena na privremeno korištenje, te iz staviti u „prodaju" i zaraditi, pa će zato po­smrtne ostatke „ovršenih" pokojni­ka ekshumirati i prenijeti u posebno uređenu zajedničku kosturnicu.

Tužno, kad gubiš krov nad gla­vom i nakon smrti!

J.A.P.