UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

BEZ JEDINOG DOMA I U SMRTI

Deložacija kostiju?!

     Ovršeni i blokirani, udruženi u različite udruge, sve glasnije inzistiraju da nitko ne smije ostati bez jedinog doma, niti izgubiti krov nad glavom. Iako su i u tome učinjeni stanoviti pomaci, i dalje pratimo tuž­ne scene prinudnog iznošenja starijih bakica i djedova iz njihovih stanova i kuća. No, još se nitko nije domislio za­stupati prava pokojnika.

     Ovih dana šibenska gradska tvrtka za održavanje groblja i po­grebne poslove <Čempresi> pozvala je obitelji stotinjak pokojnika koji su sahranjeni u takozvane ćelije na Gradskom groblju Kvanj da se jave u upravu groblja kako bi dogovorili detalje oko ekshumacije i prijenosa posmrtnih ostataka pokojnika u svo­je obiteljske grobnice ili (ako nemaju vlastito grobno mjesto) u novoure­đenu kosturnicu na tom groblju. Od 1. lipnja 2019. kreće masovna delo­žacija kostiju 70-tak pokojnika, iako je vidljivo kako se unatoč neplaća­nju grobnih taksi grobovi voljenih posjećuju, što se da zaključiti po no­vim spomen pločama, lampašima i cvijeću.

     Tvrtka namjerava urediti posto­jećih 18 grobnica u svom vlasništvu, čija su ukopna mjesta ustupljena na privremeno korištenje, te iz staviti u „prodaju" i zaraditi, pa će zato po­smrtne ostatke „ovršenih" pokojni­ka ekshumirati i prenijeti u posebno uređenu zajedničku kosturnicu.

Tužno, kad gubiš krov nad gla­vom i nakon smrti!

J.A.P.