UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

POSMRTNA PRIPOMOĆ

Trebam umrijeti da mi vrate novac

 

     Zamislite sljedeću situaciju: deset godina plaćate posmrtnu pripo­moć i u jednome trenutku više nemate dovoljno novca za nastavak plaćanja, stoga posežete za raskidom ugovora kako biste vratili uloženi novac.

No, umjesto povrata novca dočekuje Vas jako neugod­no iznenađenje - novac ne možete dobiti jer je po­smrtna pripomoć naglo iz­mijenila Statut udruge koji to više ne dozvoljava! No­vac mogu dobiti isključivo Vaši nasljednici, ako ih ima­te i to tek nakon Vaše smrti.

     Vrlo sličnu situaciju doživjela je umirovljenica Milka L., koja nam se javila kako bi svojim primjerom upozorila ostale starije su­građane i otvorila neka pitanja o kojima se šuti. Može li i neka slična udruga, bez ikakve obavijesti svojim članovima, po­slovati na njihovu štetu? Zašto ispada kako odjednom morate prvo umrijeti da biste ostvarili pravo na povrat novca? I što ako više nemate nasljednika? Do­gađa li se tada uistinu kako se u naro­du kaže: „Pojeo vuk magare?". Krenimo redom.

Statut pojeo 12.000 kuna

     „Doživjela sam šok kad sam pokušala otkazati članstvo u udruzi Posmrt­na pripomoć na adresi Gajeva 29. Muž i ja smo do sada uplatili više od 12.000 kuna, svaki po pola", kazala nam je Milka, dodajući kako su zbog malih miro­vina ona i suprug htjeli odustati od dalj­njih uplata spomenutoj udruzi i otkazati članstvo.

     Međutim, Milka i njezin suprug ubr­zo su shvatili da su nemoćni u situaciji u kojoj su se zatekli jer su im u Posmrtnoj pripomoći objasnili da prekid mogu na­praviti samo s ovjerenom izjavom kod javnog bilježnika, s tim da su dužni vra­titi knjižicu u kojoj su ovjeravane upla­te. No, gle čuda, do novca ne mogu ni tada doći, jer je u međuvremenu promi­

 

jenjen Statut udruge, već bi taj novac, odnosno ostatak novca nakon ukopa, mogli podići samo njihovi nasljednici. A njihovi su nasljednici preminuli prije njih, pa je i to razlog što su htjeli povući uplaćeno.

     Milka nam je dala na uvid i svoju pristupnicu iz koje se jasno vidi kako već nakon četiri godine kao članica ima pravo na kom­pletne troškove pogreba u koje su uključeni oprema za pogreb, zemljište za novi obiteljski grob na Markovu polju, itd. Naša sugovornica nije oklijevala ni trena i za pomoć se obratila Društvu za zaštitu potrošača, ali su joj objasnili kako udruge nisu u djelokrugu njihova rada. Zatim se žalila višoj in­stanci - Uredu državne uprave.    No, tada je uslijedio novi šok - odgovorili su im kako je sve po zakonu jer je udruga Po­smrtna pripomoć prijavila promjenu Statuta. Koga briga što je ta promjena na štetu „štediša".

Što kažu pravnici

     Naša sugovornica nije jedina sugra­đanka kojoj se to dogodilo; tako je ne­davno u okviru HRT-ove emisije „Potro­šački kod" još jedan građanin ispričao kako je ostao bez novca na sličan način. Odvjetnik Nenad Škare iz Zagreba ko­mentirao je slučaj i objasnio kako prema Statutu Posmrtne pripomoći član ima pravo na povrat nominalno uplaćenih sredstava do visine standardnog ukopa. Takve udruge građana, smatra Škare, morale bi biti neprofitne i kao takve ne bi smjele ostvarivati dobit te baviti se gospodarskom djelatnošću.

     Naime, Škare je naglasio kako su ovakvi slučajevi nažalost siva zona, jer zakonodavac nije dovoljno razradio uv­jete pod kojima se udruge mogu baviti i gospodarskom djelatnošću u okviru svoje djelatnosti. Dodatno je istaknuo kako bi takve udruge po zakonu morale poslovati za opće dobro, no zakon nije definirao odnosi li se to na opće dobro članova ili cijelog društva. Pa tako ispa­da da udruga može biti štetna za „opće dobro" svojih članova, a fiktivno korisna društvu. Biznis poput ovog provode i brojne umirovljeničke udruge, neke ra­deći kao agenti u korist same Posmrt­ne pripomoći, a druge samostalno, na lokalnoj razini, gdje to isto nisu uvijek čista posla.

Marta Hržić Bijelić