UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

POBJEDA!

600.000+ potpisa

     Prikupljanje potpisa za Inicijativu #67jepreviše kako bi se ras­pisao referendum protiv rada do 67 i previsoke penalizacije prijevremenih mirovina, uoči završnice je zabrinuo organi­zatore, tri sindikalne središnjice.   Brzo su se stoga organizirala ad hoc mjesta za prikupljanje potpisa, a Sindikat umirovljenika je, uz redovna dežurstva volontera na štandovima, u nekim nepokrive­nim gradovima, poput Vrgorca, Omiša i drugih, samoinicijativno otvorio potpisivačka mjesta.

     Referendum su opet prema svemu sudeći spasili bake i dje­dovi, koji su upravo radi svoje djece i unučadi hrlili potpisati za referendum. Bez njihovog doprinosa, smisla za solidarnost i soci­jalne osjetljivosti, ne bi se dosegao potrebni broj potpisa.

     Od početka prikupljanja potpisa, referendumska inicijativa bila je tema razgovora u svim kafićima, klubovima, tramvajima, autobusima, i drugim javnim mjestima i institucijama. Tako se na svakome koraku moglo čuti svega, od gorljivih protivnika Paviće- ve reforme, bez obzira na dob, od sedam do 77, do onih koji ne žele potpisati jer kažu:„Tako i onako će se do 2033. kada bi trebali prvi budući „penzioneri" prestati raditi, promijeniti toliko Vlada, i toliko zakona, da se ne isplati potpisivati", na što su volonteri koji skupljaju potpise argumentirano objašnjavali zašto je bilo bitno potpisati upravo tada.

     U zadnjim danima prikupljanja potpisa za referendum oko štandova marljivih volontera, koji su i po lošem vremenu srčano prikupljali potpise, skupljali su se i mladi koji tek ulaze na tržište rada, ali ogroman broj potpisnika činili su upravo umirovljenici, koji itekako znaju kako je teško raditi u starijoj dobi.

     Tako je jedna gospođa na štandu pred Radničkim domom argumentirano objasnila kako je ministar Pavić u krivu da će mla­di ostvariti mirovinu prije 67. godine, jer mladi zbog Bolonjskog procesa duže studiraju, a poslije toga su prisiljeni ići na stručno osposobljavanja, i raditi na određeno, pa kako da dohvate 41 go­dinu staža?

     SUH je tijekom potpisivanja Inicijative na svojoj tematskoj Fa- cebook stranici Pokret protiv siromaštva starijih osoba objavio 32 posta kojima je pozivao svoje pratitelje da odu potpisati Inicijati­vu. Te je poruke pročitalo 138.157 osoba, a mnogi su dijelili dalje i pozivali svoje prijatelje i rodbinu.

     „Potpisala sam. Naravno. Iako sam u prijevremenoj mirovini, koja nije ni za režije. Da se mogu klonirati i još potpisati, opet bih potpisala. Ljudi koji rade fizičke poslove, jedva rade i do 60. godine. Samo mole Boga da izdrže.", napisala je Luce Kolauti iz Kaptola kraj Požege. A Olga Marijanović iz Novske je dodala: „Da, potpisala sam radi pravde za one koji možda neće vidjeti mirovi­nu na papiru. Potpisala sam za našu djecu."

     Upravo tako, u duhu međugeneracijske solidarnosti, što znači da mirovine svojim doprinosima iz plaća snose zaposleni, a za nji­hove će izdvajati budući radnici. A sada je na redu vlast!