UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

POBJEDA!

600.000+ potpisa

     Prikupljanje potpisa za Inicijativu #67jepreviše kako bi se ras­pisao referendum protiv rada do 67 i previsoke penalizacije prijevremenih mirovina, uoči završnice je zabrinuo organi­zatore, tri sindikalne središnjice.   Brzo su se stoga organizirala ad hoc mjesta za prikupljanje potpisa, a Sindikat umirovljenika je, uz redovna dežurstva volontera na štandovima, u nekim nepokrive­nim gradovima, poput Vrgorca, Omiša i drugih, samoinicijativno otvorio potpisivačka mjesta.

     Referendum su opet prema svemu sudeći spasili bake i dje­dovi, koji su upravo radi svoje djece i unučadi hrlili potpisati za referendum. Bez njihovog doprinosa, smisla za solidarnost i soci­jalne osjetljivosti, ne bi se dosegao potrebni broj potpisa.

     Od početka prikupljanja potpisa, referendumska inicijativa bila je tema razgovora u svim kafićima, klubovima, tramvajima, autobusima, i drugim javnim mjestima i institucijama. Tako se na svakome koraku moglo čuti svega, od gorljivih protivnika Paviće- ve reforme, bez obzira na dob, od sedam do 77, do onih koji ne žele potpisati jer kažu:„Tako i onako će se do 2033. kada bi trebali prvi budući „penzioneri" prestati raditi, promijeniti toliko Vlada, i toliko zakona, da se ne isplati potpisivati", na što su volonteri koji skupljaju potpise argumentirano objašnjavali zašto je bilo bitno potpisati upravo tada.

     U zadnjim danima prikupljanja potpisa za referendum oko štandova marljivih volontera, koji su i po lošem vremenu srčano prikupljali potpise, skupljali su se i mladi koji tek ulaze na tržište rada, ali ogroman broj potpisnika činili su upravo umirovljenici, koji itekako znaju kako je teško raditi u starijoj dobi.

     Tako je jedna gospođa na štandu pred Radničkim domom argumentirano objasnila kako je ministar Pavić u krivu da će mla­di ostvariti mirovinu prije 67. godine, jer mladi zbog Bolonjskog procesa duže studiraju, a poslije toga su prisiljeni ići na stručno osposobljavanja, i raditi na određeno, pa kako da dohvate 41 go­dinu staža?

     SUH je tijekom potpisivanja Inicijative na svojoj tematskoj Fa- cebook stranici Pokret protiv siromaštva starijih osoba objavio 32 posta kojima je pozivao svoje pratitelje da odu potpisati Inicijati­vu. Te je poruke pročitalo 138.157 osoba, a mnogi su dijelili dalje i pozivali svoje prijatelje i rodbinu.

     „Potpisala sam. Naravno. Iako sam u prijevremenoj mirovini, koja nije ni za režije. Da se mogu klonirati i još potpisati, opet bih potpisala. Ljudi koji rade fizičke poslove, jedva rade i do 60. godine. Samo mole Boga da izdrže.", napisala je Luce Kolauti iz Kaptola kraj Požege. A Olga Marijanović iz Novske je dodala: „Da, potpisala sam radi pravde za one koji možda neće vidjeti mirovi­nu na papiru. Potpisala sam za našu djecu."

     Upravo tako, u duhu međugeneracijske solidarnosti, što znači da mirovine svojim doprinosima iz plaća snose zaposleni, a za nji­hove će izdvajati budući radnici. A sada je na redu vlast!