UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

UMIROVLJENICI PROTIV RADA DO 67. GODINE

Referendum ili dogovor

Potpišite jer će vas unuci pitati gdje ste bili od 27. travnja do 11. svibnja 2019.

 

     Jedno od ključnih zbivanja u Hr­vatskoj je najavljeno prikupljanje potpisa za referendum protiv rada do 67. godine života te za smanjivanje penalizacije za prijevremene umirov­ljenike. Pitanja su to koja odlučuju o sudbini otprilike milijun i pol radnika u Hrvatskoj, a koje se poteže još od 2014. godine, kada je SDP-ova Vlada progu­rala rad do 67. godine života u Zakon o obveznom mirovinskom osiguranju. Sadašnji ministar rada i mirovinskog su­stava Marko Pavić propustio je ispraviti nepravdu tijekom nove „mirovinske re­forme" koja je stupila na snagu s prvim danom ove godine. Čak štoviše, ubrzao je prijelazno razdoblje za umirovljenje sa 67. godina do 2033., čime je dodatno nanio štetu ionako izranjavanom miro­vinskom sustavu, ali i cjelokupnoj rad­noj populaciji u zemlji. Da nije bio previ­še poslušan i smjeran i ostavio to kako je Mrsić „skuhao", ne bi sada bilo inicijative za sazivanje referenduma.

     Iako, u državi koja ima 1,2 milijuna umirovljenika i četiri milijuna stanov­nika, rad do 67. godine poguban je podjednako za mladu radnu snagu i za umirovljenike. Stariji radnici će sporije odlaziti s tržišta rada, a mladi sve više iseljavati, pa će stoga i priljev sredstava od doprinosa u sustav međugenera- cijske solidarnosti, odnosno prvi stup, bivati sve niži. Posljedica? Mirovine za postojeće umirovljenike bit će sve niže.

     „Naši umirovljenici su već sa 65 go­dina umorni i bolesni, a s produženim radnim vijekom bit će to sve više izraže­no. Pa kad će mladi doći na red, kad će dobiti posao, ako se nama sve više i više produžava radni vijek? Još važnije, je­smo li mi sposobni obavljati sve obave­ze u tako kasnoj životnoj dobi?", svjesna je situacije Senka Erceg, predsjednica SUH-ove podružnice Vrgorac.

Pitanja bez odgovora

     Uostalom, čemu obvezni rad do 67. godine, kada Hrvatska ima samo 40,3 posto zaposlenih između 55 i 64 godine starosti, dok je u Europskoj uniji taj iznos nedostižnih 57,1 posto? Čemu obvezni rad do 67. kada je zdravi životni vijek Hrvata po umirovljenju dvostruko kraći nego u EU? Čemu rad do 67. kada zemlje u okruženju, poput Austrije, Slovenije, Mađarske, Slovačke, BiH, Srbije i Crne Gore imaju rad do 65. godine i kvalitetni­je mirovinske sustave? Zašto se ugleda­mo na Bugarsku, koja je najsiromašnija članica EU i koja jedina od„novih" članica ima rad do 67. godine?

     Podsjetimo, Češka i Poljska su vratile uvjet za odlazak u mirovinu sa 67 na 65 godina, a isto je učinila i Slovačka krajem ožujka i to nakon uspješnog prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma. Tri sindikalne središnjice (SSSH, NHS, MHS) pokušale su upozoriti na ovo goruće pi­tanje prosvjedom održanim u Zagrebu 20. listopada 2018., u jeku mirovinske re­forme. Tada su sindikalni čelnici upozorili vladu kako će prikupiti potpise i raspisa­ti referendum protiv umirovljenja sa 67 godina starosti. Na prosvjedu ih je podr­žalo i oko 2.000 sadašnjih umirovljenika.

Podrška sadašnjih umirovljenika

     Umirovljeničke udruge, Sindikat i Matica umirovljenika, kao članice radne skupine za mirovinsku reformu još su 3. rujna 2018. godine službenim i javnim stajalištem ocijenile ubrzanje i rad do 67. godine nepravednim i štetnim, upo­zoravajući kako je prosječni životni vijek hrvatskih građana za tri godine kraći od europskog prosjeka.

     „Neki mogu raditi do 70 godina, a neki ne, ovisno o tome što rade i kakve su psihofizičke snage. Fizički radnik to sigurno ne može. Kad bi se uveo rad do 67. godine, radnici bi doista s posla išli na groblje, da ni ne dočekaju miro­vinu. Neka ostane po starome, da ljudi mogu barem malo uživati u mirovini, a ne da neki idu prije, a neki kasnije", odrješit je Stjepan Ugarković, predsjednik SUH-ove podružnice iz Sibinja. S njim se slaže i kolega mu Stipo Cota iz Vuke koji smatra da je„taj prijedlog napravljen po željama političara i elite, jer oni mogu i do 90. godine sjediti i predlagati, a fizički radnik jedva čeka otići u mirovinu. S druge strane, ako ovo prođe, pitam se što će mladi raditi?"

67 je previše

     Vinko Kuzmić iz Slavonskog Broda upozorava na problem penalizacije: „Umirovljenici se ne slažu sa dobnom granicom za odlazak u starosnu mirovinu sa 67 godina te penalizacijom pri odlasku, što je posebna kazna umirovljeniku ako mora otići u mirovinu iz opravdanih razloga ili je otjeran od strane poslodavca."

     Upravo na tragu ovih razmišljanja, sindikalne središnjice su krenule s kampanjom „67 je previše" kojom nastoje ukazati na bitne probleme mirovinskog sustava te argumentima pokušati rasvijetliti situaciju. Cilj kampanje je prikupljanje potpisa za referendum, čiji bi konačni ishod trebao biti vraćanje dobi za odlazak u mirovinu na 65 godina starosti te umanjivanje penalizacije prijevremenih mirovina. Najavljeno je prikupljanje potpisa diljem Hrvatske u razdoblju od 27. travnja do 11. svibnja.

 

Milan Dalmacija