UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

KAKAV MIROVINSKI SUSTAV POGODUJE ŽENAMA?

Ženska kuna vrijedi 77,3 lipe

 

     Poznato je da su ženske mirovi­ne u Europi za 39 posto niže od muških mirovina, a Hrvatska, kao i većina novih članica Europske unije ima nešto niži rodni jaz u mirovinama, od 22,7 posto. Drugo je, pak, pitanje zašto ženska mirovinska kuna vrijedi samo 77,3 lipe? Može li se onda i sve proizvode kupiti za 22,7 posto niže ci­jene? Naravno da ne može.

     Žene su zakinute i nije velika eni­gma prepoznati koji su uzroci nižih mirovina. Na prvom mjestu je stopa zaposlenosti žena koja je u Hrvatskoj vrlo niska, u 2017. samo 40,2 posto od radnog kontingenta žena, što je 11,8 postotnih poena niže od muške stope zaposlenosti te daleko niže od europ­skog prosjeka od 65,3 posto.

Žene imaju kraće ili isprekidane karijere s uplatama mirovinskih do­prinosa zbog obiteljskih odgovor­nosti i djece, a također puno veći dio njih radi skraćeno radno vrijeme, od­nosno u Hrvatskoj na određeno. Prema Eurostatu čak 31,4 posto zaposle­nih Europljanki radi „skraćene" i stoga manje plaćene poslove, za razliku od samo 8,2 posto Europljana. Naprotiv, samo desetak posto Hrvatica ima ta­kav „skraćeni" posao. Sadašnje umi­rovljenice nisu žrtve visokog broja za­poslenih na skraćeno radno vrijeme, ali niti na određeno - oblik ugovora o radu koji je „zarazio" već četvrtinu svih zaposlenih.

     Kako je poznato da su plaće zapo­slenih na određeno vrijeme i do 30 posto niže od zaposlenih na neodre­đeno vrijeme, u Hrvatskoj možemo i bez gatanja iz šalice kave pretposta­viti da će novije generacije žena imati još niže mirovine. Jasno je da ženama pogoduje sustav u kojemu je domi­nantan rad na neodređeno, na sigur­nim i trajnim poslovima, uz pravo na zajamčenu minimalnu plaću radi zaštite od iskorištavanja i siromaštva ugroženih kategorija radnika, te kva­litetne mjere za ravnotežu osobnih, radnih i obiteljskih obveza.

     No, kakav bi mirovinski sustav po­godovao ženama? Prije svega javni mirovinski sustav s obveznim miro­vinskim doprinosima, a ne privatizi­rani s obveznim drugim stupom, kao kod nas. Nadalje, potrebno je uspo­staviti sustav zajamčene minimalne mirovine koja bi zaštitila žene s krat­kim i isprekidanim karijerama zbog obiteljskih obveza i neplaćenog rada, i to u visini koja bi bila poravnana s nacionalnom linijom siromaštva (u Hrvatskoj ove godine - 2.321 kuna).

     Trebalo bi uvesti i redistributivne elemente u mirovinskoj formuli, ko­jima bi za cilj bilo, primjerice, podi­zanje razdoblja niskih primanja i do­prinosa na prosječno utvrđeni mini­malni iznos, što bi moglo pogodovati ženama koje rade na određeno ili sa skraćenim radnim vremenom.

     Nadalje, tu je i čitav set mogućih kompenzacijskih mjera za skrb o dje­ci, invalidima ili starijima, što u razli­čitim oblicima za djecu imaju goto­vo sve zemlje. Taj takozvani „sustav zasluga" je u početnoj i simboličnoj verziji uveden za nove umirovljeni­ce - majke, kojima se od početka ove godine priznaje dodatni radni staž od šest mjeseci po djetetu, što bi pove­ćalo mirovine za oko dva posto. No daleko smo od mirovinskog sustava koji bi pogodovao ženama. Stoga se u sljedećoj mirovinskoj reformi mora svakako artikulirati rodni aspekt i izjednačiti žensku i mušku mirovin­sku kunu.

(Podaci su preuzeti iz Statističkog ljetopisa Državnog zavoda za statistiku iz 2018. te EC European Semester The- matic Factsheet - Women in the labour market, 2017.)

 

 Gdje su umirovljenice najdrugotnije?

     Najveće razlike između muš­kih i ženskih mirovina po­stoje u Rumunjskoj, Cipru, Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji i Ujedinjenom Kraljevstvu, od 39 do 63 posto. Ta stopa ženskog cje- loživotnog poniženja najniža je u novim članicama Europske unije te se među deset bivših socija­lističkih zemalja ubacila jedino Danska.      Najniži rodni jaz u miro­vinama je u sljedećim zemljama: Estoniji, Slovačkoj, Litvi, Danskoj, Češkoj, Sloveniji, Mađarskoj, La­tviji, Hrvatskoj i Poljskoj. Drugim riječima, taj je društveno-ekonomski sustav uglavnom pogo­dovao visokim stopama zaposle­nosti žena, pa otud i manje razlike u muškim i ženskim mirovinama.