UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

GDJE ŽIVE NAJSIROMAŠNIJI UMIROVLJENICI?

Zagrebački u ima umirovljenik a veću penziju 2.100 kuna od požeškog

 

     Je li jednako umirovljeniku koji živi u Slavoniji i u Zagrebu? Svatko će reći kako Grad Zagreb ima razne socijalne povoljnosti za umirovljenike, pa tako, primjerice, svi s mirovinom nižom od 3.200 kuna imaju besplatni pokaz za javni gradski pri­jevoz, a ostali plaćaju samo 100 kuna mjesečno. Kad bi takav socijalni cenzus bio u Požegi, onda bi se moralo gotovo svim umirovljenicima dati besplatan prijevoz, jer prosječna mirovina u Požegi iznosi samo 1.987,88 kuna.

     Požeško-slavonska županija, kao i većina slavonskih župani­ja ima najlošije socioekonomske pokazatelje, a osobito je težak položaj umirovljenika i starijih osoba. Stope rizika od siromaš­tva su u slavonskoj Hrvatskoj sve više, ali zahvaljujući sustavu socijalne zaštite i mirovinskom te univerzalnom zdravstvenom i obrazovnom sustavu razina nejednakosti je relativno podno- šljivija. Ipak, razlike između najrazvijenijih dijelova Hrvatske - Grada Zagreba, Istre i Primorsko-goranske županije s jedne strane te siromašnih slavonskih županija (Vukovarsko-srijem- ske, Osječko-baranjske, Brodsko-posavske i Požeško-slavonske) s druge strane, postaju sve veće i zabrinjavajuće.

     Regionalne nejednakosti u Hrvatskoj tako postaju sve vid­ljivije, osobito između jadranske Hrvatske koja ima nisku stopu rizika od siromaštva i socijalne isključenosti od samo 15,8 posto, dok je koeficijent u kontinentalnoj Hrvatskoj čak 30,8 posto. Kri­tično je i to što uporno raste stopa siromaštva i umirov­ljenika, dakle onih sa sigurnim mirovinskim prihodom, zato jer je prošle godine dosegla više od 25 posto, dok je prema Eurostatu stopa rizika od siromaštva starijih od 65 godina prešla 32 posto.

     Iza najsiromašnijih požeških umirovljenika slijede bjelovarski s prosječnom mirovinom od 2.025,64 kune, a treći na toj neslavnoj ljestvici je Gospić s prosječnom mirovinom od 2.033 kuna. Zagreb je zato na vrhu ljetvice najboljih i ima prosječnu mirovinu od 4.095 kuna, a slijedi ga Pula (Istarska županija) sa 4.093 kune, a treće mjesto gradova dobrih za umirovljenike zauzima Split sa 4.032 kune.

     Tako prosječni umirovljenik u Zagrebu ili Istri ima za 2.100 kuna višu mirovinu od umirovljenika u Požegi ili Bjelovaru. Je li to prihvatljivo i pravedno?

     Očito je kako regionalne nejednakosti u Hrvatskoj iz­među pet najsiromašnijih županija i onih pet najbogatijih postaju izrazito velike i pitanje je može li se više uopće postići ravnomjeran regionalni razvoj. Posljedica je takve neravnomjernosti i gubitak ljudske baze u najmanje ra­zvijenim županijama, što stvara začarani krug nemoguć­nosti pokretanja razvoja i rasta. Iseljavanje aktivnog sta­novništva i siromašenje preostalog starijeg stanovništva postaje tragedija za Slavoniju. Bez povećanja plaća, ali i utvrđivanja viših minimalnih zajamčenih mirovina i uvo­đenja nacionalne naknade za starije od 65 godina (tako­zvane socijalne mirovine) nema budućnosti za kontinen­talnu Hrvatsku, jer su je „pojele" regionalne razlike.

Jasna A. Petrović