UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

KAKO JE ZAMRAČEN ROYALOV GUBITAK

Nacionalizacija privatnih dugova?

 

Zašto HZMO tvrdi da je Royalovci ne primaju „doživotnu otpreminu" prema posebnim propisima, kada je to jasno i pravnom pripravniku?

     Gdje je nestao Royal? Izgubio se u statistikama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje? Ma koli­ko to zvučalo apsurdno, upravo je tako. Razlog zašto se podaci o isplati države zaostalih naknada te budućih rata tako­zvanih dokupljenih mirovina ne navode u službenim Statističkim informacijama HZMO-a je druge naravi.      Predstavnici umirovljenika u Upravnom vijeću HZ- MO-a su na 21. sjednici od 9. studenoga postavili zahtjev da se retroaktivne i re­dovite takozvane dokupljene mirovine iskažu u tablici mirovina prema poseb­nih propisima.

Iako je temeljem izjava stručnjaka iz mirovinskog sustava posve jasno da je riječ o davanjima temeljem posebnog propisa, doživotna otpremnina, odnosno dokup mirovine unesen je pravno Zako­nom o doživotnoj otpremnini odnosno dokupu mirovine (NN 153/2013), a poče­la se provoditi još 1990. godine od stra­ne privatnog trgovačkog društva Royal međugeneracijska solidarnost d.d., kojem je to bila djelatnost, ali bez odgovara­jućih dopusnica HANFA-e. Ugledni većinski vlasnik Ivo Bulaš optužen je da je prevario više od 4.000 umi­rovljenika, a on je hladno i smireno odgovorio kako jednostavno nisu više mogli poslo­vati. I dok u prav­no i ekonomski uređenim zemljama takve mirovine ima­ju osiguranje te osiguravatelji isplaćuju gubitke, pohlepni vlasnici propalih firmi bi bili optuženi od strane državnog od­vjetništva i završili bi u - reštu.

     Ne i kod nas. Da bi dao svoj glas prošlom proračunu, Silvano Hrelja je istrgovao s Plenkovićem da država pre­uzme dugovanja privatne firme Royal, čiji je ukupni trošak prema navodima medija oko 130 milijuna kuna. Sitnica, zar ne? Ne bi li bilo bolje ne pokrivati propuste privatnih poduzetnika, već onima s mirovinom ispod 1.000 kuna (173.000 osoba) isplatiti povišicu, pa makar jednokratno za Božić i ogrjev po 750 kuna svakome (točno toliko bi dobili)?! No, prema provjerenoj formuli vladanja ove Vlade kako bogatima tre­ba dati, a siromašnima uzeti, oni su to dali Royalovcima i Hrelji.

     I što se onda desi? Umirovljenički predstavnici dobiju pisani odgovor HZMO-a s potpisom pomoćnika rav­natelja Ive Bulaje kako je člankom 13. gore spomenutog Zakona o doživotnoj otpremnini naglašeno da je riječ o umi­rovljenicima koji su ostvarili mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osigura­nju. Točno, no ovo što im se isplaćuje je regulirano posebnim propisom i ide na račun svih uplatitelja mirovinskog do­prinosa i poreza. Telefon Sindikata umi­rovljenika često nazivaju umirovljenici s pitanjem je li Royalov Bulaš pod istra­gom, pitaju gdje su završili i završavaju novci koje prema potpisanim ugovori­ma Royalu uplaćuju razne javne firme i institucije za dokup mirovina, te hoće li i mogući gubitak obveznih mirovin­skih fondova drugog stupa također po istom receptu pokrivati svi porezni obveznici, pa i oni najsiromašniji? Oči­to ova priča koja je presedan i po tome što je retroaktivno propisala prava i „povrat" neisplaćenih naknada, kreće prema svojevrsnoj nacionalizaciji štete. A to započinje „nevidljivošću" u statisti­kama...

Jasna A. Petrović