UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

KAKO JE ZAMRAČEN ROYALOV GUBITAK

Nacionalizacija privatnih dugova?

 

Zašto HZMO tvrdi da je Royalovci ne primaju „doživotnu otpreminu" prema posebnim propisima, kada je to jasno i pravnom pripravniku?

     Gdje je nestao Royal? Izgubio se u statistikama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje? Ma koli­ko to zvučalo apsurdno, upravo je tako. Razlog zašto se podaci o isplati države zaostalih naknada te budućih rata tako­zvanih dokupljenih mirovina ne navode u službenim Statističkim informacijama HZMO-a je druge naravi.      Predstavnici umirovljenika u Upravnom vijeću HZ- MO-a su na 21. sjednici od 9. studenoga postavili zahtjev da se retroaktivne i re­dovite takozvane dokupljene mirovine iskažu u tablici mirovina prema poseb­nih propisima.

Iako je temeljem izjava stručnjaka iz mirovinskog sustava posve jasno da je riječ o davanjima temeljem posebnog propisa, doživotna otpremnina, odnosno dokup mirovine unesen je pravno Zako­nom o doživotnoj otpremnini odnosno dokupu mirovine (NN 153/2013), a poče­la se provoditi još 1990. godine od stra­ne privatnog trgovačkog društva Royal međugeneracijska solidarnost d.d., kojem je to bila djelatnost, ali bez odgovara­jućih dopusnica HANFA-e. Ugledni većinski vlasnik Ivo Bulaš optužen je da je prevario više od 4.000 umi­rovljenika, a on je hladno i smireno odgovorio kako jednostavno nisu više mogli poslo­vati. I dok u prav­no i ekonomski uređenim zemljama takve mirovine ima­ju osiguranje te osiguravatelji isplaćuju gubitke, pohlepni vlasnici propalih firmi bi bili optuženi od strane državnog od­vjetništva i završili bi u - reštu.

     Ne i kod nas. Da bi dao svoj glas prošlom proračunu, Silvano Hrelja je istrgovao s Plenkovićem da država pre­uzme dugovanja privatne firme Royal, čiji je ukupni trošak prema navodima medija oko 130 milijuna kuna. Sitnica, zar ne? Ne bi li bilo bolje ne pokrivati propuste privatnih poduzetnika, već onima s mirovinom ispod 1.000 kuna (173.000 osoba) isplatiti povišicu, pa makar jednokratno za Božić i ogrjev po 750 kuna svakome (točno toliko bi dobili)?! No, prema provjerenoj formuli vladanja ove Vlade kako bogatima tre­ba dati, a siromašnima uzeti, oni su to dali Royalovcima i Hrelji.

     I što se onda desi? Umirovljenički predstavnici dobiju pisani odgovor HZMO-a s potpisom pomoćnika rav­natelja Ive Bulaje kako je člankom 13. gore spomenutog Zakona o doživotnoj otpremnini naglašeno da je riječ o umi­rovljenicima koji su ostvarili mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osigura­nju. Točno, no ovo što im se isplaćuje je regulirano posebnim propisom i ide na račun svih uplatitelja mirovinskog do­prinosa i poreza. Telefon Sindikata umi­rovljenika često nazivaju umirovljenici s pitanjem je li Royalov Bulaš pod istra­gom, pitaju gdje su završili i završavaju novci koje prema potpisanim ugovori­ma Royalu uplaćuju razne javne firme i institucije za dokup mirovina, te hoće li i mogući gubitak obveznih mirovin­skih fondova drugog stupa također po istom receptu pokrivati svi porezni obveznici, pa i oni najsiromašniji? Oči­to ova priča koja je presedan i po tome što je retroaktivno propisala prava i „povrat" neisplaćenih naknada, kreće prema svojevrsnoj nacionalizaciji štete. A to započinje „nevidljivošću" u statisti­kama...

Jasna A. Petrović