UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

NEJEDNAKA DOSTUPNOST ZDRAVSTVENE SKRBI

     Jedan od najvećih problema hrvat­skog umirovljenika jest zdravstve­na skrb. Ako ne spominjemo vrlo niske prihodovne cenzuse za ostvari­vanje prava na besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje (po cenzusu još iz 2004. godine - 1.516,32 kune za člana kućanstva i 1.939,39 kuna za samca), problema u zdravstvenom su­stavu ima pregršt. Sindikat umirovljeni­ka Hrvatske već godinama upozorava na nejednaku dostupnost zdravstvene skrbi, pogotovo za starije ljude, a nova analiza našeg zdravstvenog sustava u sklopu Mreže europske socijalne politi­ke ide tome u prilog.

     Tako su autori Tematskog izvješća o nejednakostima u pristupu zdrav­stvenoj skrbi, koje je u svibnju 2018. izrađeno za potrebe Europske komisije, Paul Stubbs i Siniša Zrinščak, secirali zdravstveni sustav i otkrili poprilične mane u dostupnosti zdravstvene skrbi u Hrvatskoj, naročito spram nekih druš­tvenih skupina. Najugroženije skupine po dostupnosti zdravstvene skrbi su starije osobe, ljudi koji žive na otocima i u ruralnim predjelima, žene, siromašni, slabije obrazovani i Romi.

Besplatno, a nedostupno

     Kod starijih osoba se to manifestira u opadajućem broju zdravih godina; koji je nakon odlaska u mirovinu dvo­struko manji nego u Europskoj uni­ji, povećanom broju nepredviđenih zdravstvenih problema i dugom čeka­nju na liječenje. Ljudi u ruralnim krajevi­ma, pak, imaju pristup samo osnovnoj zdravstvenoj skrbi, što se naročito vidi na otocima, gdje se za hitne interven­cije najčešće koriste nepouzdani načini prijevoza, poput brodova i helikoptera, ovisni o vremenskim prilikama. Autori navode i da 36,6 posto najsiromašnije četvrtine stanovništva ima policu do­punskog zdravstvenog osiguranja, dok u najbogatijoj četvrtini to pravo koristi čak 75,9 posto. Kod siromašnih je zabi­lježeno i lošije opće zdravlje u odnosu na ostale skupine.

Što je tome uzrok? Iako se navodi kako je dopunsko zdravstveno osigu­ranje besplatno za gotovo polovicu njegovih korisnika (djeca, siromašni umirovljenici, nezaposleni, drugi ne­aktivni ljudi), ono ipak ne može pokriti sve. Zbog toga, ali i visokih troškova i izdataka, na zdravstveni sustav se na- kalemilo čak više od osam milijardi kuna duga. Dio zdravstvenog sustava je financiran i iz državnog proračuna, pa nije ni čudo što se u sustavu teško odlučuju na unaprjeđenja. Ne pomažu niti lijekovi koji nisu na A-listi HZZO-a, jer, iako umanjuju tegobe, koštaju pre­više za one s prihodima do linije siro­maštva (2.321 kuna).

Tanka „zdravstvena kuna"

     To dovodi do lošije kvalitete zdrav­stvene usluge, neredovitih pregleda, duljih lista čekanja i povećane stope odgode pri naručivanju nego u EU. Tomu pridonosi opadajući broj kvalifi­ciranog zdravstvenog osoblja. Procje­na je da u Hrvatskoj trenutno nedo­staje oko 4.000 liječnika, najviše gine­kologa i pedijatara, a da ne govorimo o medicinskim sestrama. Dobar dio po­stojećih liječnika radi u „sivoj zoni", od­nosno, istovremeno u javnoj i privatnoj zdravstvenoj zaštiti. Stubbs i Zrinščak i ovo vide kao veliku manu u jednakosti dostupnosti zdravstvene zaštite.

     Predložena su i neka rješenja, no s obzirom na to da RH ulaže samo 7,3 posto BDP-a u zdravstvo, od čega mi­zernih 0,2 posto za dugotrajnu zdrav­stvenu skrb te na „uobičajenu praksu" podmićivanja liječnika kako bi se što ranije došlo na red, teško će zaživjeti. Predloženo je, naime, da se zdravstve­na skrb sinkronizira s ostalim oblicima socijalnih prava te da se novac bolje raspodjeljuje u ona područja gdje su zabilježeni najveći problemi. To će biti teško, jer gotovo da i nema sustavnog istraživanja o dostupnosti zdravstvene skrbi u RH, a da ne govorimo o istraži­vanjima kvalitete.

Siromašni plaćaju najviše

     Osim loše i nedostupne zdravstve­ne skrbi, najsiromašniji (njih čak 17,7 posto) plaćaju i više od svojih financij­skih mogućnosti da bi obavili pregled kod liječnika ili neki drugi zdravstveni tretman. Uz rizik od siromaštva i socijal­ne isključenosti, koji je 2016. za starije od 65 godina iznosio 32,7 posto, nije ni čudno što su upravo stari i siromašni najviše bolesni, češće se osjećaju bole­snijima od drugih i imaju mnogo više neostvarenih potreba.

     Stoga u zemlji koja, prema podaci­ma iz 2016., ima više zdravstvenih osi- guranika nego stanovnika, teško može­mo očekivati brzi napredak. Svjesni su toga Stubbs i Zrinščak koji kažu kako su „najveći problemi u pristupu kvali­tetnoj i efektivnoj zdravstvenoj skrbi, koja se vrši na vrijeme" te zaključuju kako bi „teškoće u ostvarivanju pri­stupa zdravstvenoj skrbi mogle imati utjecaj na stope preživljavanja ljudi s različitim dohocima, dobi i u različitim društvenim skupinama". Bolje rano u grob, nego kasno u bolnicu.

Milan Dalmacija