UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

NAJNIŽE MIROVINE

Tri lipe za sat rada?

Piše: Jasna A. Petrović

     Ovo je priča samo za vas, priča o najnižim mirovinama i o onima koji od njih ne mogu preživjeti. Želimo je ispričati u ime udruge Sindi­kat umirovljenika Hrvatske koja uporno traži da se u Hrvatsku vrati zajamčena minimalna mirovina, kako bi se stavila barem jedna barijera rastućem siromaš­tvu starijih osoba.

Udri po najslabijima

      Gledajte kako je to bilo. Hrvatska je prema Zakonu o mirovinskom osigu­ranju do 31.12.1998. imala uobičajeni model univerzalne minimalne mirovi­ne i ona je funkcionirala kao primjeren zaklon za siromašne. Danas je preostalo 13.064 korisnika minimalne mirovine prema starom zakonu, a njihova pro­sječna minimalna mirovina iznosi 2.760 kuna (370 eura). S obzirom na to da hrvatska linija siromaštva iznosi 2.321 kunu (312 eura), to znači da je prosječna minimalna mirovina za 16 posto veća od ruba pada u bijedu, pa je time do­nekle dostatna za preživljavanje. Takva minimalna mirovina bi i ostala da nije bilo mirovinske reforme kojom je tadaš­nji HDZ-ov ministar rada i mirovinskog sustava Joso Škara htio uštedjeti na naj­ranjivijima i najsiromašnijima.

     Tako je od 1.1.1999. godine umjesto minimalne mirovine, uvedena najniža mirovina, pa se socijalna redistribucija od tada vrši formulom baziranom na ak­tualnoj vrijednosti mirovine (AVM) multipliciranoj s brojem godina radnog sta­ža. Ta takozvana kontributivna najniža mirovina neposredno je ovisna o broju godina radnog staža i uplaćenim dopri­nosima, pa možda i ne bi bio toliki pad u odnosu na prethodnu univerzalnu mi­nimalnu mirovinu, da ta prva AVM nije političkom kuhinjom utvrđena na iznos od samo 54 posto stvarne vrijednosti. Takva pokvarena računica, u koju nisu uključeni naknadno obračunati dug starim umirovljenicima i druge isplate za obračunsko razdoblje, proizvela je nemjerljive štete na račun siromaha.

Svaki četvrti prima najnižu mirovinu

     Danas korisnika takve najniže miro­vine ima čak 246.938, a prosječna naj­niža mirovina sada iznosi samo 1.563 kune (209 eura). Taj pad od 160 eura u 20 godina je doveo do galopirajućeg si­romaštva i socijalne isključenosti.

     I gledajte ovo: kad se pridodaju i ko­risnici minimalnih mirovina, svaki četvr­ti umirovljenik, njih čak 23 posto, prima zaštitnu kategoriju mirovine. U odnosu na hrvatsku liniju siromaštva od 2.321 kunu, najniža mirovina je prosječno za 33 posto manja i time apsolutno nedo­statna za preživljavanje. Kako je uvjet za stjecanje mirovine u Hrvatskoj trenutno 65 godina života i najmanje 15 godina radnog staža, najniža mirovina za toliki radni staž iznosi od 954 (128 eura) do 759,5 kuna (od prvotnog se iznosa odbi­ja penalizacija za slučaj prijevremenog umirovljenja).

     Ako je umirovljenik radio 40 godina staža najniža starosna mirovina iznosi 2.544 (346 eura) do 2.025 kuna za pri­jevremenu. Sve je jasno: hrvatski umi­rovljenici su prevareni i poniženi i imaju mirovine na dnu europske ljestvice. Nji­hova jedna zajamčena godina samo fik­tivno vrijedi protuvrijednost jedne AVM - 63,61 kunu (8,54 eura), odnosno, ako izračunamo da godišnji fond radnih sati iznosi 2.080 sati, vjerovali ili ne - vrijed­nost jednog sata u mirovini je - samo tri lipe. Treba li na ovo komentara??!

Dovoljno za preživljavanje

     Sindikat umirovljenika upravo zato traži da se vrati kategorija minimalne mirovine te da se ispod osnovnog izno­sa ne vrši nikakva penalizacija. A mini­malna mirovina za 15 godina rada ne bi smjela biti niža 45 posto bruto minimal­ne plaće odnosno 1.548 kuna (208 eura), a za svaku dodatnu godinu se pridodaje jedna AVM, pa bi tako za 40 godina rad­nog staža minimalna mirovina iznosila 3.145 kuna (423 eura).

SUH traži da se od minimalne mirovi­ne može preživjeti. Traži da se graditelje ove zemlje poštedi od kopanja po kon­tejnerima i skupljanja hrane po tržnica­ma. No, na žalost ministar Marko Pavić je odbio uvesti minimalnu zajamčenu mirovinu, iako se Matica umirovljenika pridružila SUH-ovom zahtjevu. Pavić nije jedini koji ne shvaća važnost minimalne mirovine, jer čak i neke umirovljeničke stranke (recimo HSU) smatraju da je i ovo što se sada daje kroz najnižu miro­vinu - previše. Oni traže da se pravo na nju stječe temeljem imovinskog cenzu­sa. Oni bi umirovljenike ogulili do mesa.

 

Prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosi 2.405 kuna (323 eura)

52 posto mirovina je ispod hr­vatske linije siromaštva

Čak 173.763 umirovljenika ima mirovinu nižu od 1.000 kuna - 134 eura (15,23 posto)

98,2 posto umirovljenika prima mirovine niže od prosječne pla­će - 6.206 kuna (833 eura)

Relativna vrijednost mirovine (udjel prosječne mirovine u pro­sječnoj plaći) iznosi 38,8 posto

Svaki treći umirovljenik je u zoni siromaštva (32,7 posto)