UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

TAJNA DOBROG ŽIVOTA

Imati razlog za življenje znači uspješno starenje

 

     Stari ljudi gube pamćenje, sluh, apetit i štošta drugo. Moraju li se svi ovi gubici obavezno dogodi­ti? Znači li biti star istovremeno i biti senilan? Može li se proces starenja kontrolirati, usporavati ili čak zausta­viti? Je li očekivana duljina života ge­netski odlučena ili može biti produ­ljena i iznad 110 godina? Znanstvena disciplina koja proučava proces stare­nja - gerontologija - pokušava odgo­voriti na ta pitanja.      Starenje je danas predmet intenzivnog istraživanja u mnogim velikim znanstvenim centri­ma, gdje istraživači lome pretpostav­ke i otkrivaju iznenađujuće moguć­nosti.

     Tako, na primjer, danas znamo da senilnost nije rezultat normalnog sta­renja, nego rezultat bolesti. Prema sa­dašnjem znanju, 85 posto ljudi starijih od 65 godina prolazi kroz relativno blage promjene u koje su uključeni: usporenje reakcija, određena ošteće­nja u pamćenju nedavnih događaja, otežano učenje i slično. Međutim, vjerojatno samo oko 15 posto starijih je zahvaćeno određenim stupnjem senilne demencije, što znači ozbiljan gubitak pamćenja, dezorijentacije u vremenu i prostoru ili čak neprepoznavanje prijatelja i rođaka. Senilna demencija može obuhvatiti i Alzheimerovu bolest, moždanu aterosklerozu i druga različita oboljenja. Utvrđe­no je da ljudima koji boluju od Alzheimerove bolesti nedostaje i 90 posto jednog enzima potrebnog za sintezu - acetilholina, inače potrebnog za održavanje normalnog pamćenja. Znanstvenici tragaju za supstancom koja bi u organizmu mogla nadomje­stiti manjak tog enzima.

Tjelovježba usporava starenje

     Kada je u pitanju tjelesna težina i duljina života, u američkom gerontološkom istraživačkom centru su došli do zaključka da neznatno povećanje tjelesne težine iznad idealne ne pove­ćava ukupnu smrtnost među starijim ljudima. To je nešto što se donekle razlikuje od naših dosadašnjih shva­ćanja iz tog područja. U istom centru obavljen je i niz studija kojima je bio cilj utvrditi efekte fizičkih vježbi (pri­mjerice, laganog, programiranog tr­čanja, jogginga i drugih tjelovježbi).

     Prije se smatralo da se briga pre­ma starijim osobama izražava time da im se osigura što više mirovanja život bez zamora i napora. Danas znamo da umjerena tjelovježba može znatno us­poriti proces starenja. Danas se uvodi rekreativno trčkaranje i u domove za starije osobe. Stručnjaci običavaju ka­zati da će dobra fizička spremnost osi­gurati „više godina vašem životu i više života vašim godinama".    Umjereni, la­gani jogging kod starijih i starih ljudi poboljšava pamćenje, jača pažnju i sposobnost koncentracije, povećava njihov interes za život sredine, a time oni postaju i uravnoteženiji.

Malo stresa ne škodi

     Svakako da mentalni faktori, naro­čito sposobnost prevladavanja stresa, imaju učinka na duljinu života. Među­tim, valja imati na umu da, prvo, život bez stresa praktički nije moguć, a dru­go, stres ne znači uvijek nešto opasno i nezdravo. Uslijed stresa oboljet će čovjek samo ako je stres povezan s osjećajem neugode (iscrpljenost, bri­ga, prisila, jad). Gubitak „normalnog stresa" može također imati za poslje­dicu bolest; primjerice, kada umirov­ljenik, ubrzo nakon odlaska u miro­vinu, pretrpi srčani infarkt. Najveći je stres zapravo - nerad.

     Znanstveni direktor američkog nacionalnog instituta za proučavanje starenja kaže:„Uvjeren sam da je imati razloga za življenje vjerojatno najvaž­niji pratitelj uspješnog starenja" On je s tim vjerojatno sve kazao.

dr. Ivo Belan