UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

Š U T N J A    K O J A    V I Č E

Dvostruki rodni jaz u mirovini

 

     Rodni jaz u mirovinama zrcali akumulaciju svih rodnih nejed­nakosti s kojima se žene suoča­vaju tijekom cijelog života. Njihova mirovina dokaz je koliko se vrednuje njihov rad u društvu i koliko su zapra­vo diskriminirane u generaciji jedna- kopravnosti i ljudskih prava. I onda se dešava da nakon 40 godina rad­nog staža, pokojeg djeteta ili rodite­lja na skrbi, shvate da moraju i dalje raditi, često na crno. Prije su se radovale penziji, sad je se boje. Mirovina dolazi kao kazna i presuda na po­niženje do kraja života.

     Velik dio generacije koja je gradila tvornice, škole, bolnice, ceste, sada su sakupljači plastičnih boca i ostataka hrane s podova tržnica.

     Rodni jaz u mirovina­ma postoji diljem Europe i dovodi do nižeg životnog standarda i siromaštva starijih žena koje radi dužeg život­nog vijeka češće postaju udovice.

     Nažalost, ne samo u Hrvatskoj, već do nedavno na razini cijele Eu­ropske unije, nije se polagala nikakva pozornost rodnom jazu u mirovina­ma, a sindikati i ženske udruge su marljivo prikupljali tek razlike u žen­skim i muškim plaćama. Međutim, mjerenjem i nadziranjem rodnog jaza u mirovinama postižemo uvid u njegove uzroke kako bi se izbjeglo žrtvovanje novih naraštaja starijih žena.

     Gotovo je nevjerojatno da je prva studija na temu jaza u mirovinama provedena u Njemačkoj tek 2012. godine, dok ju je Europska komisija po prvi puta dubinski ispitala u izvje­šću objavljenom 2013. godine.

     U Hrvatskoj se niti danas ne vode relevantne rodno osjetljive statistike, niti pouzdani podaci o rodnom jazu u plaćama i mirovinama. No, činje­nica je da na svaku kunu mirovine muškarca, hrvatske umirovljenice primaju samo 78 lipa! Ili, da to poka­žemo još slikovitije, kad bi prvih de­vet mjeseci u godini žene i muškarci primali ravnopravne mirovine, od 9. listopada do kraja godine žene više ne bi primile ni kune!

     Naime, hrvatski rodni jaz u miro­vinama iznosi čak 22,7 posto, odno­sno, prosječna je ženska mirovina za toliko niža od muške mirovine. To su, međutim, podaci koje objavljuje EU- Silc.

     Kada bismo usporedili dostupne podatke HZMO-a za mirovine steče­ne radom (naravno, ne i povlaštene jer su one većinski - muške), proizaš- lo bi da je rodni jaz „samo" 16 posto, no europski način izračuna uzima i dodatne kriterije koji Hrvatsku po rodnom mirovinskom jazu smještaju u vrh tranzicijskih zemalja.

     Zbog svega toga važno je glasno progovoriti u javnosti, pa je zato od osobitog značenja netom započe­ti dvogodišnji europski projekt na inicijativu Pravobraniteljice za rav­nopravnost spolova Višnje Ljubičić „Jednaka prava - jednake plaće - jed­nake mirovine - Širenje opsega im­plementacije akcija i zakonskih stan­darda rodne ravnopravnosti s ciljem dostizanja rodne ravnopravnosti i sprječavanja siromaštva u Hrvatskoj". Potrebno je progovoriti. Potrebno je da šutnja - viče.

     Rodne razlike u miro­vinama u Europi, istina, iznose još više - nevje­rojatnih prosječnih 39 posto, što znači da za svakih 100 eura koje do­bije muškarac, žena do­bije samo 60 eura. Ovo je nedopustiva situacija i to gotovo 60 godina na­kon što je u sporazume Europske unije unesena odredba o jednakoj plaći i 40 godina nakon što je prihvaćena prva direkti­va o jednakoj plaći. Prema posljed­njim podacima, Eurostat je potvrdio kako je zarada žene po satu u EU niža za 16,4 posto od muške satnice. Dru­gim riječima, na svaki euro muškarca, žena zaradi 84 centa. To nije među­tim istina, jer tek njihova mirovina oslikava više nego udvostručenu dis­kriminaciju žena i njihovu ekonom­sku ravnopravnost i nezavisnost.

(J. A. P.)