UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

Š U T N J A    K O J A    V I Č E

Dvostruki rodni jaz u mirovini

 

     Rodni jaz u mirovinama zrcali akumulaciju svih rodnih nejed­nakosti s kojima se žene suoča­vaju tijekom cijelog života. Njihova mirovina dokaz je koliko se vrednuje njihov rad u društvu i koliko su zapra­vo diskriminirane u generaciji jedna- kopravnosti i ljudskih prava. I onda se dešava da nakon 40 godina rad­nog staža, pokojeg djeteta ili rodite­lja na skrbi, shvate da moraju i dalje raditi, često na crno. Prije su se radovale penziji, sad je se boje. Mirovina dolazi kao kazna i presuda na po­niženje do kraja života.

     Velik dio generacije koja je gradila tvornice, škole, bolnice, ceste, sada su sakupljači plastičnih boca i ostataka hrane s podova tržnica.

     Rodni jaz u mirovina­ma postoji diljem Europe i dovodi do nižeg životnog standarda i siromaštva starijih žena koje radi dužeg život­nog vijeka češće postaju udovice.

     Nažalost, ne samo u Hrvatskoj, već do nedavno na razini cijele Eu­ropske unije, nije se polagala nikakva pozornost rodnom jazu u mirovina­ma, a sindikati i ženske udruge su marljivo prikupljali tek razlike u žen­skim i muškim plaćama. Međutim, mjerenjem i nadziranjem rodnog jaza u mirovinama postižemo uvid u njegove uzroke kako bi se izbjeglo žrtvovanje novih naraštaja starijih žena.

     Gotovo je nevjerojatno da je prva studija na temu jaza u mirovinama provedena u Njemačkoj tek 2012. godine, dok ju je Europska komisija po prvi puta dubinski ispitala u izvje­šću objavljenom 2013. godine.

     U Hrvatskoj se niti danas ne vode relevantne rodno osjetljive statistike, niti pouzdani podaci o rodnom jazu u plaćama i mirovinama. No, činje­nica je da na svaku kunu mirovine muškarca, hrvatske umirovljenice primaju samo 78 lipa! Ili, da to poka­žemo još slikovitije, kad bi prvih de­vet mjeseci u godini žene i muškarci primali ravnopravne mirovine, od 9. listopada do kraja godine žene više ne bi primile ni kune!

     Naime, hrvatski rodni jaz u miro­vinama iznosi čak 22,7 posto, odno­sno, prosječna je ženska mirovina za toliko niža od muške mirovine. To su, međutim, podaci koje objavljuje EU- Silc.

     Kada bismo usporedili dostupne podatke HZMO-a za mirovine steče­ne radom (naravno, ne i povlaštene jer su one većinski - muške), proizaš- lo bi da je rodni jaz „samo" 16 posto, no europski način izračuna uzima i dodatne kriterije koji Hrvatsku po rodnom mirovinskom jazu smještaju u vrh tranzicijskih zemalja.

     Zbog svega toga važno je glasno progovoriti u javnosti, pa je zato od osobitog značenja netom započe­ti dvogodišnji europski projekt na inicijativu Pravobraniteljice za rav­nopravnost spolova Višnje Ljubičić „Jednaka prava - jednake plaće - jed­nake mirovine - Širenje opsega im­plementacije akcija i zakonskih stan­darda rodne ravnopravnosti s ciljem dostizanja rodne ravnopravnosti i sprječavanja siromaštva u Hrvatskoj". Potrebno je progovoriti. Potrebno je da šutnja - viče.

     Rodne razlike u miro­vinama u Europi, istina, iznose još više - nevje­rojatnih prosječnih 39 posto, što znači da za svakih 100 eura koje do­bije muškarac, žena do­bije samo 60 eura. Ovo je nedopustiva situacija i to gotovo 60 godina na­kon što je u sporazume Europske unije unesena odredba o jednakoj plaći i 40 godina nakon što je prihvaćena prva direkti­va o jednakoj plaći. Prema posljed­njim podacima, Eurostat je potvrdio kako je zarada žene po satu u EU niža za 16,4 posto od muške satnice. Dru­gim riječima, na svaki euro muškarca, žena zaradi 84 centa. To nije među­tim istina, jer tek njihova mirovina oslikava više nego udvostručenu dis­kriminaciju žena i njihovu ekonom­sku ravnopravnost i nezavisnost.

(J. A. P.)