UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SINDIKAT UMIROVLJENIKA HRVATSKE:

OTVORENO PISMO MINISTRU SLAVKU LINIĆU

Uvodite li novu nacionalizaciju stanova starijih građana?

 

Sindikat umirovljenika Hrvatske predstavlja jednu od najsiromašnijih grupacija hrvatskih građana, s prosječnom mirovinom od 2.161,81 kune mjesečno, pri čemu ih dvije trećine ima primanja niža od prosjeka. Međutim, s vidljivim manjkom socijalne odgovornosti i empatije, ministar Linić i takve građane drži za bogataše ukoliko uz stan imaju i skromnu kućicu na moru. Njegove percepcije bile bi njegova privatna stvar, kad temeljem njih ne bi pripremao novu nacionalizaciju stanova u Hrvatskoj, i to upravo stanova starijih stanovnika.

 

U Hrvatskoj ima ukupno 2,257.515  stambenih jedinica od čega se 1,923.522 koriste za stalno stanovanje, a ostale su različite namjene, većinom vjerojatno objekti za odmor. Oko 90% stanova/kuća su u privatnom vlasništvu i to većinski u rukama osoba starijih od 60 godina. Po tom udjelu Hrvatska bitno ne odskače od drugih bivših socijalističkih zemalja, u kojima su društveni odnosno državni stanovi povoljno prodavani korisnicima. Međutim, stanovanje u vlastitom stanu većinsko je i u drugim europskim zemljama, a neke su zemlje taj udjel nastojale povećati povoljnom prodajom tzv. socijalnih stanova (Nizozemska, Švedska, Italija, Velika Britanija...).

Hrvatski građani, međutim, za razliku od stanovnika komunističkog bloka, cijeli su svoj radni vijek izdvajali oko 3 posto stambenog doprinosa, te kad se tom iznosu pridoda i otkupna cijena  (od 20 do 30% vrijednosti stana), oni su platili punu tržišnu cijenu i u potpunosti stekli privatno vlasništvo nad svojim stanovima Makroekonomski je apsolutno pogrešno kažnjavati vlasnički status, a pri tom se kleti u nepovredivost privatnog vlasništva.

Najvažnije je pojasniti kako starije osobe nisu većinski vlasnici stanova samo u Hrvatskoj, već i u Europskoj uniji oko 70% građana u dobi od 60-70 godina posjeduju vlastite stanove. Prema tome, kad se rade procjene učinka uvođenja poreza na nekretnine, održivost takvog poreza treba mjeriti ne prema prosječnoj plaći, već prema prosječnoj mirovini. Iz tog razloga Sindikat umirovljenika Hrvatske upozorava ministra Linića kako je trenutno jedino prihvatljivo preimenovanje komunalne naknade u porez na nekretnine, jer će u protivnom  pokrenuti novu nacionalizaciju stanova, posve nalik onoj s kraja četrdesetih godina prošloga stoljeća. Naime, uvođenjem poreza koji ne bi bio porezno ostvariv u usporedbi s visinom prihoda vlasnika, Linić bi prosječnog umirovljenika natjerao da plaća najamninu državi u vlastitom privatnom stanu, odnosno da izgubi taj stan u korist države, ne bude li u mogućnosti plaćati istu.

Drugo, Hrvatska nema uvid u imovinu građana sve dok se ne srede zemljišne knjige i imovina veže uz OIB, a do sada je navodno sređeno manje od pet posto teritorija zemlje. Velik broj bespravnih objekata za stanovanje neće biti legaliziran do kraja godine, niti to zakoni predviđaju. Takvi će biti privremeno izuzeti od porezne obveze, čime se stimulira nejednakost i porezna avazija.

Postoje procjene stručnih institucija kako  bi jedan posto poreza na imovinu srušio dohodak građana za 3 posto, zbog čega se takva porezna opterećenja ne nameću u recesijskim vremenima. To je samo jedna od procjena, no stvarne analize i procjene su izostale, već se hrvatske umirovljenike kao većinske vlasnike pretvara u nevoljne sudionike u jednom opasnom eksperimentu, bez jasne svrhovitosti. Sindikat umirovljenika Hrvatske se ne protivi uvođenju poreza na nekretnine, ali tek nakon temeljitih analiza i priprema, i s posljedicom masovnog siromašenja i gubitka ionako oslabljene sigurnosti starijih građana.

Treće, s već bitno povećanim režijama i troškovima života, novi će porez bitno smanjiti kupovnu moć starijih građana, te blokirati razvoj ne samo građevinskog sektora. Očekivano -  bitno bi pale cijene nekretnina, čime bi se nekretnine ovršene siromašnima, praktički poklanjale bogatašima. Najposlije, kad je u pitanju tzv. drugi dom, odnosno kuća za odmor, i to je kod većine vlasnika rezultat cjeloživotnog rada i štednje, a ne tajkunska priča. Mnogi umirovljenici pola godine provode u svojim malim vikendicama, a sada bi ih trebali prodati ili izgubiti na državnom bubnju.

Sindikat umirovljenika Hrvatske oštro se protivi eksperimentima Ministarstva financija na većinski starijim vlasnicima stambenih objekata u Hrvatskoj, jer je riječ o vrlo kompliciranim i osjetljivim porezima koji zahtijevaju jaku pripremu i veliku sofisticiranost, a osobito transparentne procjene o svrhovitosti uvođenja poreza na nekretnine (npr. Belgija i Malta još ga nemaju, a u većini zemalja je u vrijednosti od 0,1 do 0,5 posto vrijednosti). To nije porez kojim se u europskim zemljama puni proračun i spašavaju javne financije (čemu je primjereniji porez na financijske transakcije), ali sigurno bi bio novi udar na već stanjeni srednji sloj, te će zemlju gurnuti još dublje u recesiju. Političke se posljedice mogu lako predvidjeti.

 

                                                                                              Jasna Petrović,

                                                                                              v.d. predsjednica