UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

STRAH OD LIJEČNIKA

Muškarci zbog straha kraće žive

 

     U nekakvom neistraženom kutku muškog mozga nalazi se jedan mali, ali podmukao strah - čak i neki od najsnažnijih muškaraca boje se liječnika. Medicinske sestre školskih dis­panzera kažu da strah počinje još u naj­ranijoj dobi u prvom ili drugom razredu osnovne škole. Kasnije taj strah raste s godinama i čini da dobrom broju odra­slih muškaraca klecaju koljena već pri samom pogledu na bijeli mantil liječni­ka. Činjenica je da muškarci posjećuju ambulante oko 20 posto rjeđe nego žene, dok im je stopa smrtnosti nešto viša nego kod žena. Mnogi stručnjaci kažu da se strah nalazi vrlo visoko na listi razloga zbog kojih muškarci zao­bilaze liječnika.

     U pubertetu djevojke dobivaju mnogo savjeta, informacija i pomoći od svojih majki i učitelja, dok se dje­čake ostavlja praktički same. Kod njih je često vidljivo znatno nepoznavanje vlastitog tijela. Muškarci često uopće ne uočavaju potrebu da posjete liječnika, a isto tako, nisu svjesni najočitijih tjele­snih upozoravajućih simptoma. Takvo nepoznavanje vlastitog tijela može kat­kada imati i tragične posljedice. Mnogi aspekti života žena, kao što je menstrua- cija, trudnoća i briga oko obitelji, dovode žene liječniku redovito, što nije slučaj s muškarcima.

Njegovanje macho imidza

     Osim što jednostavno nisu naviknuti na doktore, muškarci imaju i druge ra­zloge za strah od traženja medicinske pomoći. Naše društvo i kultura kažu da muškarci moraju biti jaki i neranjivi. Oni muškarci koji to nisu, mogu se suočiti s ruganjem i ismijavanjem od strane svojih prijatelja.

     Osim toga, tužiti se na bol smatra se slabošću. Koliko smo puta čuli primjedbu „Kog se vraga žališ da te boli, jesi li ti uop­će muško?" Moj je djed živio s bolovima u svom trbuhu nekoliko tjedana, bez da je išta o tome govorio. Kad je konačno to spomenuo, odvezli smo ga hitno u bol­nicu i pokazalo se da je hodao naokolo

     s puknutim slijepim crijevom i upalom potrbušnice. Morao je biti hitno operiran, samo zato što nije „muški" potužiti se na bol!

Biti „muškarčina" također znači uvijek biti neovisan i držati sve pod kontrolom. Biti u ulozi bolesnika znači biti ovisan o nekome, a to mnogi muškarci nerado pri­hvaćaju. Za muškarce odlazak liječniku znači stavljati sebe u tuđe ruke, a toga se oni plaše, jer su od malih mogu trenirani da zadržavaju kontrolu nad svakim as­pektom svojih života.

     Kad muškarac ide liječniku, dobar dio onoga čega se boji jest da će mu doktor reći da promijeni svoj stil života. Te pro­mjene kojih se boji mogu biti jednostav­ne, poput potrebe da se više posveti tje­lovježbi, kako bi izbjegao povišeni krvni tlak, a mogu biti i zastrašujuće, poput po­trebe da bude hospitaliziran ili operiran zbog ozbiljne bolesti. Strah da će čuti da su ozbiljno bolesni često drži muškarce podalje od liječnika.

Otiđite na pregled

     Kako muškarci mogu svladati svoje strahove i početi koristiti prednosti koje proizlaze iz liječničke pomoći? Stručnjaci kažu daje potrebna ponovna eduka­cija na području misaonog procesa. Oni moraju shvatiti da zaobilaženje liječnika nije inteligentno, niti muški. To je glupo. U biti, muškarci moraju sebe uvjeriti da im je mnogo korisni­je posjećivati liječnika redovno, nego štititi svoj „macho imidž" i izbjegavati suočavanje s činjenicom da su bole­sni. Pored svega toga, strah muška­raca da će ispasti ranjivi katkada im onemogućuje da budu sasvim otvo­reni pred liječnikom.

     Postoji problem - kada otići do liječ­nika? Da bi se što bolje snalazili u tome, muškarci moraju imati dobar kontakt sa svojim tijelom, dobro poznavati svoj organizam. Ako im to uspije, zdravlje će biti bolje. Postat će mnogo oprezniji i vo­dit će više brige o svojoj tjelesnoj težini, uključit će se u neku od sportsko-rekrea- tivnih aktivnosti i naučit će kako smanjiti stres.

     Muškarci jednostavno moraju nauči­ti više cijeniti svoje zdravlje nego svoje strahove.     Treba priznati, to je teško, ali vrijedi potruditi se. Na koncu - ako može poslužiti za utjehu - ni muški liječnici nisu ništa bolji od drugih muškaraca!

dr. Ivo Belan