UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

UMIROVLJENIČKI RAD „NA CRNO"

Rad iz nužde, iz očaja

 

     Jedna od glavnih novosti u miro­vinskoj reformi jest i proširenje kruga umirovljenika koji će moći istovremeno raditi i primati miro­vinu. Dosad je to bilo omogućeno starosnim umirovljenicima koji rade do četiri sata dnevno s izmijenjenim ugovorom o radu, korisnicima inva­lidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad i pojedinim sku­pinama po posebnim propisima. Umi­rovljenici mogu raditi i oslobođenjem od plaćanja doprinosa, ako paušalno uplaćuju porez na dohodak.     Sada bi odredbe o proširenju rada uz mirovi­nu uključile i dugotrajne osiguranike, korisnike prijevremene starosne miro­vine i umirovljene djelatne vojne, po­licijske i službene osobe. To je svakako pohvalna odluka, s obzirom na vrlo nizak standard umirovljenika, koji bi ovime mogli barem malo pokriti svoje životne troškove.

     No, jedno od opravdanja ministra rada i mirovinskog sustava Marka Pa- vića još u ranoj fazi reforme bilo je to što će se ovim odredbama smanjiti rad „na crno" i time će država kroz po­reze i doprinose uprihoditi više novca. Ta izjava bi bila i logična da postoje utemeljeni i javno dostupni podaci. Naime, Inspektorat rada koji djeluje upravo pri njegovu ministarstvu ne raspolaže s konkretnim podacima o broju umirovljenika uhvaćenih u ne­zakonitom radu.

Nesuvisli podaci

     „U evidencijama raspolažemo po­dacima o utvrđenom nezakonitom radu na način da se evidentiraju uku­pno kod poslodavaca utvrđeni neza­konito zaposleni radnici, državljani Republike Hrvatske, bez posebno izdvojenih podataka o tomu jesu li takve osobe nezaposlene, zaposlene kod nekog drugog poslodavca, umi­rovljenici, studenti ili ostali te stran­ci koji rade bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada", kažu u Inspektoratu rada i daju nam ukupne brojke.

     Tako su u 2014. nezakonito radile 774 osobe, u 2015. njih 976, u 2016. se broj smanjio na 858, a u prošloj godi­ni je 895 osoba radilo „na crno". Zani­mljivo je da je u prvih devet mjeseci ove godine otkriveno 629 nezakonito zaposlenih radnika. S druge strane, vidljiv je porast broja stranaca bez radne ili boravišne dozvole te potvrde o prijavi rada. Takvih je u 2014. bilo 93, u 2015. 97, 2016. je broj narastao na 140, prošle godine ih je bilo čak 321, a u prvih devet mjeseci ove godine je uhvaćeno čak 280 stranaca. Očito je da ove skromne brojke ne pričaju isti­nu, jer je kontrola rada „na crno" goto­vo potpuno izostala.

     Stoga generalizirati „rad na crno" kao sredstvo kojim isključivo umirov­ljenici nastoje „prevariti" zakon i do­datno zaraditi nije baš mudro, pogo­tovo ako nema dokaza i pokazatelja.

Strah od kazne

     Ipak, ako ne zna država, zna na­rod. Postavite pitanje sami sebi koliko umirovljenica pruža takozvane usluge u kućanstvu ili skrbi o starijima i dje­ci, koliko ih pegla, kuha, ili pak peče kolače za svadbe i prodaju na tržnici, plete, šiva, čiste, peru i pomažu po re­storanima; koliko starijih umirovljeni­ka potpomaže u poljoprivredi, građe­vinarstvu, prijevozu... Puno. Oni to ne rade iz dosade ili želje za druženjem, već iz nužde i zbog mizernih mirovi­na. Legalizacija rada na crno stoga je nužni korak koji moraju učiniti zakoni i institucije, pa je ispravno proširiti listu korisnika prava na rad bez obustave mirovine, kako se predlaže u okviru tekuće mirovinske reforme.

     Nije problem samo to što umirov­ljenici rade iz nužde, iz očaja, već što su u strahu hoće li biti ulovljeni, platiti kaznu za rad na crno i - izgubiti mi­rovinu. Legalizacija rada starijih oso­ba je nužna i stoga da bi se povećala stopa radne aktivnosti dobne skupine iznad 65 godina života, kojih je sada u službenom radu samo tri posto.

     Istina, svim ovim zakonskim iz­mjenama ne odgovara se na pitanje zašto se (opet) razlikuju predviđena prava na rad uz mirovinu za umirov­ljene radnike, branitelje, te umirovlje­ne vojne i policijske djelatnike, tako da se jednima omogućava povoljnije uvjete, kao primjerice vojnim i policij­skim djelatnicima te hrvatskim ratnim vojnim invalidima. Zato Sindikat umi­rovljenika traži da se prava unificiraju na način da uz puno radno vrijeme svatko može zadržati pola mirovine, a uz pola radnog vremena cijelu. I pi­tamo glasno čemu opet povlastice i povlašteni? Kao da nam toga već nije previše.

Milan Dalmacija