UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

MUKE PO UGOVORIMA

Nema smještaja u domu za „uzdržavane"

 

     B.R. se prijavila na listu zagrebačkog doma za starije osobe, a u međuvremenu je izgubila muža te ostala udo­vica s mizernom penzijom. U panici da joj netko ne ovrši kuću, potpisala je ugovor o doživotnom uzdržavanju s obi­teljskim domom u Dubravi, i bila je zadovoljna par godina dok je dom radio. Dobivala je puni pansion, a mirovina joj je služila za osobne potrebe. Vlasnici doma su po zatvara­nju B.R. smjestili u pomoćni objekt u dvorištu te su nastavili dostavljati joj hranu.

     Odjednom je dobila poziv iz doma za starije, gdje su je obavijestili da može dobiti smještaj u dvokrevetnoj sobi, ali njezini uzdržavatelji moraju potpisati bianco mjenicu da će snositi puni trošak smještaja. Naime, u ugovoru o uzdr­žavanju, na njezinu sreću, piše da su je uzdržavatelji dužni na svoj trošak smjestiti u dom kao alternativni smještaj. Ra­zveselila se kad je u Pravnom savjetovalištu SUH-a dobila takvo tumačenje. Međutim, dugo očekivanu sobu u domu je izgubila, jer su uzdržavatelji odbili plaćati punu cijenu i tražili da ona daje cijelu penziju, a oni će doplatiti razliku.

     Slično je prošla i M.K. iz Zagreba koja je tužila svoje uzdr- žavatelje zbog neizvršavanja ugovora o dosmrtnom uzdr­žavanju, jer je pola godine od potpisivanja nisu ni posjetili, niti joj donosili hranu, a živi u stanu koji je u zemljišnim knji­gama već prenesen u vlasništvo uzdržavatelja. Podnijela je tužbu za raskid ugovora i to traje već dvije godine. U među­vremenu je slomila nogu i nakon oporavka odlučila otići u dom. Međutim, u dom ju ne žele primiti, jer nema dovoljno visoku mirovinu, a u nadležnom centru socijalne skrbi su joj rekli kako, sukladno zakonu, ne može dobiti razliku pla­ćenu od države jer je potpisala ugovor o uzdržavanju.

     „Primatelji uzdržavanja dolaze tražiti pomoć i savjet što činiti dok se presuda ne donese. Društvo ne može biti in­diferentno prema ovakvim slučajevima, jer sudski sporovi obično traju jako dugo", ističe pravnik Milan Tomičić, vodi­telj Pravnog savjetovališta SUH-a.

     Kako je cijena domova previsoka za veliku većinu umi­rovljenika s mirovinom nižom od prosječne, čak i ako uspiju dobiti smještaj, potrebno je donijeti propise kojima bi se omogućilo da Centar socijalne skrbi namiri razliku smješta­ja za vrijeme trajanja sudskog spora. A kad se sudski postu­pak dovrši, što zna potrajati godinama, ili će uzdržavatelj namiriti razliku za smještaj, ili će se izvršiti prodaja nekret­nine vraćene u vlasništvo uzdržavane osobe.

     Nije pošteno da sudbina i preživljavanje uzdržavanih starijih osoba ovisi o dobroj volji uzdržavatelja, ili pak nekih činovnika u domovima za starije ili centrima socijalne skrbi.

 

Lažni uzdržavatelj

     Devedesetogodišnje sestre N. i T.H. potpisale su 2012. ugovor o doživotnom uzdržavanju s vlasnikom susjednog kafića. Nakon nekoliko mjeseci su shvatile da „ljubazni" susjed samo želi njihovu kuću na elitnoj lokaciji. Iako su u ugovoru imale uređeno da ni u ko­jem slučaju ne smiju biti smještene u dom, to je prvo što je njihov uzdržavatelj pokušao, jer je suvlasnik i dva obiteljska doma za starije osobe. Sudski postupak za raskid ugovora je trajao tri godine, a sestre nisu doče­kale presudu.      Njihovi daljnji rođaci su kao nasljednici nastavili postupak te ga na kraju i izgubili. Njihova kuća koja je bila spomenik kulture je srušena i sada se na tom mjestu nalazi stambena zgrada. Dugotrajni sudski postupak je zasigurno ubrzao smrt prevarenih sestara.

 

Skrb na daljinu

     M.P. potpisala je 2010. ugovor o doživotnom uz­državanju s K.B. U početku se davateljica uzdržavanja pridržavala ugovora, no kasnije je svoje obveze preba­cila na sina J.B., s obzirom na to da nije živjela u mjestu stanovanja primateljice uzdržavanja. M.P. je pokrenula sudski postupak za raskid ugovora protiv K.B., jer se J.B. nije pridržavao ugovorenih obveza. U međuvre­menu je M.P. preminula, a postupak su nastavili njeni rođaci, koji su spor izgubili na Vrhovnom sudu, pod obrazloženjem da se K.B. pridržavala ugovora, iako je živjela 300 kilometara dalje.