UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

LAŽNI INVALIDI VIŠE NISU U OPASNOSTI

Vaga prešla na stranu nepravde

 

     Zamislite situaciju u kojoj vas HZMO zove svakih nekoliko godi­na na vještačenje kako bi potvrdio je li vaša invalidska mirovina pravilno dodijeljena. To je uvijek stres za prima­telja takve mirovine, jer uvijek postoji bojazan od gubitka stečenih prava. Ta­kva praksa nadležnih institucija bila je uobičajena s vremena na vrijeme, još od poslijeratnih vremena. Danas, kad se prilikom izmjene svakog propisa govori o„lažnim" invalidima, takav sustav u jav­nosti se smatra opravdanim.

     No, Ustavni sud očito smatra da takav sustav nadzora korištenja mirovinskih i invalidskih prava nije u skladu s općim propisima. Naime, 30. siječnja 2018. do­ nesena je odluka (U-I-1574/2016), ko­jom su ukinuti članci 103., 126.a, i stavak 5. članka 129. ZOMO-a koji su određivali uvjete naknadne kontrole i nadzora. Članak 103. je uređivao mogućnost da HZMO po službenoj dužnosti provodi naknadnu kontrolu i nadzor pojedinih slučajeva u kojima je doneseno rješenje da se ne može podnijeti žalba. To je zna­čilo, prema objašnjenju Ustavnog suda, da HZMO može izvan svih rokova za intervenciju u pravomoćna rješenja po­krenuti upravni spor kako bi utvrdio je li upotreba stvarnih prava u pojedinom slučaju zakonita ili nije.

Ništa sporno, ali...

U članku 126.a propisana je mo­gućnost obavljanja kontrolnog pre­gleda po službenoj dužnosti i to za osobe koje su stekla prava utvrđena na temelju smanjene radne sposob­nosti ili djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, tjelesnog oštećenja ili opće nesposobnosti za rad članova obitelji tijekom korištenja tih prava.     Slijedom toga, stavkom 5. članka 129. propisana je revizija Mi­nistarstva rada i mirovinskog sustava, ali ne na način da reviziju obavljaju isti vještaci koji su i donijeli prethodno rje­šenje. Takve odredbe ZOMO-a Ustavni sud smatra pretjeranim.

     „Ustavni sud smatra da zakonoda­vac ne smije omogućiti ispitivanje svih činjenica koje utječu na ostvarivanje, korištenje, gubitak i ponovno određi­vanje prava na mirovinsko osiguranje bez ikakvog vremenskog ograničenja", stoji u kratkom pojašnjenju odluke.

     Osnova za takvo mišljenje leži u Zakonu o upravnom postupku u ko­jem je propisano da se „pravomoćnost treba promatrati kao dio načela zaštite stečenih prava stranaka te se može po­ništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slu­čajevima propisanim zakonom. Takva intervencija u pravomoćnost moguća je samo ako je to nužno za postupanje u pojedinim upravnim područjima i nije protivno temeljnim odredbama i svrsi samoga ZUP-a".

     Ustavni sud smatra da HZMO može donijeti nove akte ako je činjenično stanje u pojedinom slučaju promije­njeno, ali samo ako je za to propisan rok. Prema ZUP-u, to može biti najvi­še tri godine od dana dostave pravo­moćnog rješenja stranci. Dakle, nije problem u nadzoru, već u vremenu njegovog provođenja. No, što to znači za korisnike?

     Ustavni sud donio je odluku ko­jom je, laički rečeno, zaštitio one koji su „lažni invalidi" čime je onemogu­ćio HZMO provede postupke kontro­le ako su se pojavile činjenice koje bi upućivale na to da je pravomoć­no rješenje o radnoj nesposobnosti dobiveno manipulacijama, lažnom dokumentacijom ili korumpiranjem državnih službenika. Dakle, korupci­ja nakon tri godine prestaje to biti, a laž postaje činjenica. HZMO će morati ubrzano raditi da pohvata rokove, no neke činjenice se naprosto saznaju slučajno, kasnije isplivaju na površinu, a ako je rok prošao, lažni invalidi su za­štićeni. Nazdravlje.

Suci protiv sudaca

     Zanimljivo je da su ustavni suci Miroslav Šumanović i Branko Br- kić dali izdvojeno mišljenje.

     „Nema pozivanja na stečena pra­va ako je stjecanje prava posljedi­ca nezakonitosti, a posebice ako je pravo na mirovinu stečeno na laž­noj izjavi, lažnoj ispravi ili lažnom dokazu. U tom je slučaju radi zaštite javnog interesa nužno onemogućiti daljnje korištenje toga prava. Takvo pravo - formalno stečeno pravomoć­nim upravnim aktom, u biti se zasni­va na manipulaciji i prijevari, pa sva­kom novom mjesečnom isplatom narušava pravni poredak, povjerenje u pravnu državu, a kod onih građana koji se uzdržavaju vlastitim radom i pritom od svoje zarade izdvajaju za one koji su na nedopušten način ste­kli tobožnje pravo na mirovinu, svaki put nanovo izaziva osjećaj nepravde i nepovjerenje u pravo i državu, stva­ra osjećaj da nepravo dominira iznad prava (nikada pravo ne smije ustupiti pred nepravdom)", napisali su Šuma­nović i Brkić. Tome su dodali i socijal­nu komponentu navodeći kako „laž­ne invalidske mirovine omogućuju radno sposobnom stanovništvu da živi bez rada, na teret onih koji rade, a ove potonje stavlja u svojevrsni 'ropski' položaj jer su dužni uzdrža­vati kao invalide one koji može biti 'pucaju od snage".

Ipak, jezičac vage pravde ovaj put je otišao u smjeru nepravde.

Milan Dalmacija