UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

BANKE I MIROVINE

Poštar više ne kuca na vrata

 

     Da uštedite svoje vrijeme, primaj­te mirovinu na svojem kućnom pragu. Poštar Hrvatske pošte donijet će vam vašu mirovinu i isplati­ti vam je u vašem domu, bombastična je ponuda Hrvatske pošte na njihovoj web stranici.

     „U suradnji s Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje (HZMO) Hrvatska pošta obavlja isplate miro­vinskih primanja na adresi primatelja. Riječ je o tradicionalnoj usluzi Hrvat­ske pošte poznatoj brojnim umirov­ljenicima. Ako koji slučajem niste kod kuće kada poštar svrati do vas s miro­vinom, ne trebate se brinuti. Poštar će vam ostaviti obavijest o prispijeću mirovinske uplatnice. Na obavijes­ti je zabilježeno u kojem poštanskom uredu i u kojem roku možete podići svoju mirovinu", nastavlja se u poruci umirovljenicima. Ne navode, među­tim, da je prijašnja besplatna dosta­va sada „privatizirana", pa se i debelo plaća.

     Kako je to u stvarnosti? Nakon više godina podnošenja pritužbi Sindikata umirovljenika Hrvatske Uredu pučke pravobraniteljice, umirovljenici umi­rovljeni nakon 1. siječnja 2014. godine i dalje nisu u mogućnosti ostvarivati pravo na besplatnu dostavu mirovi­ne do kućnog praga, jer je to pravo ukinuo Mirando Mrsić svojedobnim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju. Briga bivšeg ministra za invalidne i slabo pokretne osobe, za one koji žive u zabitima ili na otocima gdje nema banaka niti bankomata.

Kad ministar voli banke

     Mrsić je naprosto napravio dogovor s bankama kako se mirovine trebaju isplaćivati isključivo na bankovne raču­ne, a ako nema banke u blizini, ili umi­rovljenik ne može doći do banke, preo- staje mu svoju privatnu karticu (koju je dobio poštom) i osobni PIN dati prvom pokretnom susjedu ili rođaku. Briga njega što se time stvara čvrsti temelj za zloporabe i prijevare umirovljenika, a čini se da glava ne boli niti ekipu sadaš­njeg ministra Marka Pavića, jer unatoč tome što su predstavnici umirovljenika u     Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe to u više navrata tražili i dalje toga nema u budućim izmjenama ZOMO-a.

     Mrsić je, svoje tradicionalno do­bre odnose s inozemnim bankarima, začinio i zabranom dostave mirovina poštom čak i za one potrebite, već je propisao da svatko umirovljen nakon 1. siječnja 2014. mora otići (biti od­nesen?) do banke i tamo otvoriti svoj tekući račun, a onda i redovito dola­ziti jednom mjesečnom podići svoju

 

mirovinu. Gdje su vam srca i socijalna osjetljivost?

Zlorabljenje povjerenja

     Od 1. siječnja 2014. mirovinu putem pošte primaju samo oni koji su je pri­mali i prije tog kobnog datuma. Dakle, samo 97.244 umirovljenika od ukupno 1,14 milijuna svih umirovljenika prema općim propisima. U Izvješću Pučke pra­vobraniteljice za 2017. opet se navodi kako„novim umirovljenicima i dalje nije moguće dostavljati mirovinu putem po­šte što zanemaruje utjecaj starosti na zdravlje i posebno teško pogađa one najosjetljivije, osobe krajnje narušenog zdravlja, nepokretne ili nastanjene u izoliranim i prometno nepovezanim po­dručjima. S obzirom da do svoje mirovi­ne mogu doći isključivo putem banke, prepušteni su uslugama rodbine, pri­jatelja ili susjeda, koji ponekad zlorabe ukazano im povjerenje te ih, koristeći situaciju za vlastitu financijsku ili drugu materijalnu korist, iskorištavaju."

     Pučka pravobraniteljica je jedina koja po treću godinu za redom u svom godišnjem izvještaju piše preporuku, no na pogrešnu adresu: „Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, da u opravdanim slučajevima omogući do­stavu putem pošte". SUH je u više navra­ta postavljao isti zahtjev na sjednicama Upravnog vijeća HZMO-a, no oni su mir­no odgovorili kako je to u nadležnosti Ministarstva rada i mirovinskog sustava i promjene zakona. Uzalud nam trud, svirači.

Jasna A. Petrović