UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DRŽAVA I ALIMENTACIJA

Posvađani unuci i bake i djedovi

 

     Snaha je tužila djeda svoje kćer­ke da mora umjesto sina plaća­ti alimentaciju, a on je na sudu odgovorio kako ni sam nema do­voljno novca za život, jer kao jamac za kredit svome sinu mora plaćati kredit od oko tisuću kuna mjeseč­no, a k tome i sam otplaćuje manji kredit. Kako djed prima mirovinu od 3.800 kuna te još 67 eura njemačke mirovine, živi u svojoj kućici, sud je presudio da je dužan za unuku pla­ćati 650 kuna mjesečno. Sutkinja je obrazložila kako je uzdržavanje ma­loljetnog djeteta zakonski i životno prioritetno u odnosu na vraćanje bilo kakvih kredita, posebice kredi­ta za kupnju sinovljeva automobila. Najgore je u svemu što su takvi pro­pisi      Obiteljskog zakona posvađali unuke i djedove i bake, jer su služ­beni tužitelji - unuci.

     Ovakve tužbe, u kojima snahe tuže bake i djedove radi plaćanja alimentacije posljednjih godina zbog krize i nezaposlenosti rastu, iako ih je očekivano malo u odnosu na broj tužbi djece protiv roditelja koji ne plaćaju alimentacije.

Nepravedno i neopravdano

     No, je li naplata alimentacije od baka i djedova pravedna i u kojim je slučajevima opravdana? Ocijeniv­ši da nije pravedna, već da bi teret trebala preuzeti država, Sindikat umirovljenika Hrvatske je uputio 18. svibnja 2018. Inicijativu za izmjene i dopune Obiteljskog zakona (NN 103/2015) i Zakona o privremenom uzdržavanju (NN 92/2014) ministrici demografije Nadi Murganić. U obra­zloženju se navodi:      „Postojećim za­konskim uređenjem Republika Hr­vatska propustila je zaštititi obitelj, jer je odgovornost u cijelosti preba­cila na stare i siromašne. Republika Hrvatska kao suverena država sa svim prinudnim sredstvima koja joj stoje raspolaganju odlučuje uvesti pravila kojima širi krug obveznika uzdržavanja, umjesto da se usposta­vio učinkoviti mehanizam naplate uzdržavanja od roditelja, čime drža­va neodgovorno prebacuje odgo­vornost sa sebe na bake i djedove."

     Na razini države trebao bi posto­jati poseban fond za isplatu alimen­tacije, što bi bilo logično i stoga što se u članku 25. Zakona o privreme­nom uzdržavanju (NN 92/2014) na­vodi da „isplatom iznosa privreme­nog uzdržavanja, Republika Hrvat­ska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze tražbine uzdržavanja u visini isplaćenog iznosa privreme­nog uzdržavanja, sa svim sporednim pravima." U stvarnosti je to drukčije: ako roditelj ne plaća alimentaciju, tjera se roditelja koji živi s djetetom da u ime djeteta tuži djeda i/ili baku i time nepovratno među njima uni­šti emocionalne odnose.

 

Ministarstvo je odgovorilo

     SUH je inicijativu uputio i Odbo­ru za obitelj, mlade i sport Hrvatskog sabora, koji je reagirao već 5. lipnja te s potpisom potpredsjednice Ma­rije Puh uputio Ministarstvu za de­mografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku požurnicu da se očituju na inicijativu. Tek nakon toga se očito­valo i Ministarstvo koje, prije svega, naglašava da je supsidijarna obveza uzdržavanja unuka od strane bake i djeda uvedena u hrvatsko obiteljsko zakonodavstvo 1998. godine, dok je 2015. uvedena i recipročna obve­za punoljetnog unuka da uzdržava baku i djeda ako se sami ne mogu uzdržavati.

     Ministarstvo je navelo i kako je u tijeku procedura izrade Nacrta pri­jedloga Obiteljskog zakona, te da će u obzir uzeti i primjedbe SUH-a. Lije­po! No trebaju shvatiti da se u zemlji u kojoj su mirovine najniže od svih zemalja Europske unije, teško može „oguliti" stare do kraja, ovršiti ih, iz­baciti iz stana, nepovratno pokvariti odnose s unucima.

     I dok mi lamentiramo o demo­grafiji i potrebi porasta nataliteta, država ne preuzima odgovornost za neisplatu alimentacije od razvede­nih roditelja. I dok broj razvoda raste, jednakom brzinom kao i siromaštvo starijih osoba, djeca ostaju najveće žrtve. Možda sud dodijeli koju kunu od bake i djeda, ali što je to spram izgubljene ljubavi. Tako imamo i slu­čaj bake iz Donjeg Miholjca kojoj se mirovina od 2.100 kuna ovršuje za unuka koji živi u inozemstvu i vidi ga jednom godišnje. Baka smatra da je to nepravedno jer neka država sama goni sina neplatišu koji navodno živi na nepoznatoj adresi u Njemačkoj.

     Nepravedno i neopravdano! U nadi da će konačno zakoni biti pro­mijenjeni, a djeca zaštićena od stra­ne države i obitelji koja ih voli čeka­mo ishod donošenja novog Obitelj­skog zakona.

Jasna A. Petrović