UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ZAJEDNIČKI STAV UMIROVLJENIČKIH UDRUGA

Zašto SUH i MUH podržavaju početak reforme drugog stupa

 

     Nema stvarne mirovinske reforme u Hrvatskoj bez dva važna pre­duvjeta: da se razradi i provede cjelovita reforma obveznog drugog mirovinskog stupa, te da se provede odvajanje svih mirovina prema poseb­nim propisima. Kad se od ukupnog go­dišnjeg troška za sve mirovine (38 mi­lijardi kuna) odbije 21 milijarda kuna prikupljena doprinosima, ostaje ma­njak od 17 milijardi. No, od toga nešto više od 6 milijardi godišnje čini trošak drugog obveznog mirovinskog stupa (pet posto doprinosa, kamate i nakna­de), a oko 6 milijardi je trošak mirovi­na po posebnim propisima. Sve druge mirovine temeljem rada i solidarnosti (obiteljske, invalidske) su izrazito niske i terete javni proračun samo s dodat­nih pet milijardi kuna", stoji u priopće­nju kojeg su potpisali Sindikat i Matica umirovljenika Hrvatske.

     Motiv je bilo predstavljanje glavnih mjera koje Ministarstvo rada i mirovin­skog sustava želi implementirati u mi­rovinsku reformu i početi s njihovom primjenom već od 1. siječnja. Najvaž­nija mjera je omogućavanje dobrovolj­nog prelaska osiguranika iz drugog u prvi stup prilikom umirovljenja, čime bi automatski stekli pravo i na dodatak do 27 posto, koji je uveden samo za umirovljene iz prvog stupa. SUH i MUH napominju kako je „ministar Marko Pa- vić posve razložno iznio taj prijedlog i njime nije ukinuo drugi mirovinski stup, ali je načeo reformu drugog ob­veznog mirovinskog stupa i tako prvi put uvažio i mišljenja koja Matica i Sindikat umirovljenika već godinama iznose."

     Ovaj prijedlog ministra je na zadnje noge podigao bankarski lobi i zago­vornike privatiziranog mirovinskog su­stava, osobito iz akademske zajednice, koji se u medijima predstavljaju kao spasitelji umirovljenika. No, istina je sasvim drugačija, a srećom je to i mini­star shvatio. Već je i samo njegovo uvo­đenje 2002. godine bilo sumnjivo, jer je ishođeno pritiskom Svjetske banke.

Štetan za državu i umirovljenike

     „Drugi stup je nastao tako što je smanjena uplata u prvi stup generacij­ske solidarnosti sa 20 na 15 posto od bruto plaće zaposlenih pa se pet posto obavezno uplaćuje u drugi stup. Preba­civanjem tih pet posto, što je godišnje više od pet milijardi kuna, u privatne mirovinske fondove, stvoren je ogro­man financijski nedostatak za isplatu sadašnjih mirovi­na pa se to namiruje iz dr­žavnog proračuna.    Država stoga uzima taj isti novac od bankara, zadužuje se i plaća visoke kamate pa je takav model doveo do enormnog povećanja dr­žavnog javnog duga", stoji u priopćenju.

     Ne treba niti spomi­njati da članice Europske unije ne poznaju ovakav model obveznog drugog mirovinskog stupa, kakav ima Hrvatska. Čak su i one zemlje koje su donedavno imale takav model, odlu­čile prijeći na dobrovoljni model drugog stupa i tako spasile svoje umirovljenike i javne financije. Redom su to Poljska, Slovačka, Mađar­ska, Bugarska i Rumunjska, a Slovenci i Česi su nakon podrobnih analiza još pri­je 16 godina odbile uvesti obvezni drugi stup u svoje mirovinske sustave. Dakle, svi su glupi i razvijaju se, a Hrvati su pametni i nazadu­ju. Hrvatska je kao Pale sam na svijetu, a bankarski lobiji tu vide priliku.

     „U drugom stupu sada je u Hrvatskoj akumulirano oko 95 mili­jardi kuna i očito je to preveliki zalogaj, koji traži vrlo ozbiljne i odgovorne odlu­ke o njegovoj sudbini, ali se ne smiju za­nemariti iskustva drugih zemalja. Proti­vimo se povećanju izdvajanja u drugi stup, a posebno ne na račun prvog stu­pa iz kojeg mirovinu primaju gotovo svi sadašnji umirovljenici", kažu u SUH-u i MUH-u i dodaju kako je potrebno izvr­šiti dubinsku reformu drugog stupa.

Dajte svima 27 posto iz svog džepa

     Razloga za to je mnogo, počevši od rastućeg siromaštva starijih osoba, koje sa sobom nosi i druge negativne posljedice, preko javnih financija op­terećenih s 9,3 milijarde kuna tranzicij­skog troška, koji je ustvari dug privat­nih mirovinskih fondova, pa do činje­nica da svi osigurani u drugom stupu nemaju pravo na mirovinski dodatak od 27 posto. SUH i MUH podržavaju rješavanje ovog problema, koji će u mnogočemu olakšati svima rođenima 1962. godine i kasnije, ali i upozorava­ju: „Kad je riječ o dodatku na mirovinu od 27 posto, glasnogovornici financij­ske industrije netočno, tendenciozno i namjerno stvaraju paniku, jer ovdje nitko nikome ništa ne otima i ne odu­zima. Pravo na dodatak na mirovinu imaju samo umirovljenici koji su mi­rovinu ostvarili isključivo prema Za­konu o mirovinskom osiguranju od 1. siječnja 1999. na dalje. Od 1. siječnja 2012. dodatak na mirovinu postao je sastavni dio mirovine, ali se on ne od­nosi na umirovljenike koji ne uplaćuju puni mirovinski doprinos od 20 posto u prvi stup."

     SUH i MUH smatraju ovo dobrim početkom mirovinske reforme, ali po­učeni iskustvima dosadašnjih 17 loših pokušaja, pušu i na hladno. Uz ove mjere predlažu i promjenu formule za usklađivanje mirovina, uvođenje mini­malne mirovine i drugih mjera kojima bi se zaustavilo daljnje siromašenje umirovljenika. Velika su očekivanja umirovljeničkih udruga od MRMS-a i Vlade da već u ovoj reformi nađu na­čina za to.