UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ovjera ugovora o doživotnom uzdržavanju

Čekati na sudu ili (pre)platiti kod bilježnika

 

     Starije osobe često potpisuju ugovore o uzdržavanju na­dajući se poboljšanju kvalitete svog života i mogućnosti da uz tuđu pomoć lakše obavljaju svakodnevne aktivno­sti. No, da bi takvi ugovori bili valjani, odnosno da bi se mogle primijeniti odredbe iz ugovora, potrebno ga je prvo ovjeriti kod javnog bilježnika ili na sudu. I to može činiti ogromnu ra­zliku.

     Zakon o obveznim odnosima, člankom 580. stavkom 1. propisuje formu kako ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen da bi bio valjan. Uz pisani oblik traži se ispunjenje i druge pretpostavke za valjanost, a to je ovjera od suca nadležnog suda ili solemnizacija po javnom bilježniku, te kao druga mogućnost, sastavljanje ugovora u obliku javnobiIježničkog akta.

     Zanimljivo je da u slučajevima sklapanja ugovora o doži­votnom uzdržavanju, ugovaratelji najmanje koriste moguć­nost ovjere ugovora od strane suda, koja je najjeftinija opcija za zainteresirane. Naime, za sudsku ovjeru takvog ugovora plaća se pristojba u iznosu od 500 kuna, te još dodatnih 100 kuna za prijedlog ovjere.      Dodatna prednost kod sudske ovje­re ugovora ili prilikom sastavljanja ugovora u obliku javnobiIježničkog akta jest to što ovlaštena osoba ugovarateljima čita ugovor i upozorava ih na njegove posljedice. Jedini nedosta­tak ovjere ugovora kod nadležnog suca je duljina trajanja tog postupka, koji u pravilu nije kraći od 6 mjeseci, što može do­vesti do odustajanja od ugovora, pa i od samog uzdržavanja.

     Iznos za solemnizaciju gotovog ugovora kod javnog bi­lježnika ili odvjetnika se određuje prema vrijednosti predme­ta pravnog posla. Ako vrijednost nekretnine iznosi, primjeri­ce, 750.000 kuna, onda je iznos za solemnizaciju 2.650 kuna.

Iznos za sastavljanje ugovora u obliku javnobilježničkog akta također se računa prema vrijednosti pravnoga posla i u pravilu je dvostruko veći od iznosa za solemnizaciju. Također, javni bilježnik je kod solemnizacije dužan upozoriti na even­tualne propuste pri sastavljanju ugovora, kao i o razlici izme­đu ugovora o doživotnom i o dosmrtnom uzdržavanju.

     Tako kod javnog bilježnika uzdržavatelji odmah po dola­sku u ured izađu s obavljenim poslom, ali olakšani za iznos od nekoliko tisuća kuna. Problem leži u tome što uzdržavatelji često ni nemaju toliko novca, pa ga „posuđuju" od primatelja uzdržavanja ili ga, u slučaju ugovora o dosmrtnom uzdrža­vanju, nadoknađuju putem imovine koja je navedena u tom ugovoru.

SUH smatra da razlika u vrijednosti postupka ovjere ugo­vora o uzdržavanju nije poštena, te ide isključivo u korist jav- no-bilježničkog lobija. Uz to se traži obavezno isticanje pred­nosti i nedostataka potpisivanja i ovjeravanja takvih ugovora.

Mia Škarica

 

prevarena baka

     Devedeset dvogodišnja Katarina D. iz Splita potpi­sala je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s nećakom koji se nakon desetogodišnje pauze odjednom pojavio i obradio je. Odveo ju je kod bilježnika i rekao da je to prema zakonu i da mora potpisati. Njezina snaha, koja zapravo jedina brine o starici, je saznala za to od bake koja je ugovor uspjela pročitati kod kuće i shvatiti da je prevarena. Sada je u depresiji, no formalno pravno je po­veći stan u centru Splita već prešao u vlasništvo nećaka i sada joj preostaje samo pokretanje spora i dokazivanje kako je prevarena. Nećak već traži kupca kome bi pre­prodao stan, a snaha odvjetnika koji bi stavio zabilježbu.

 

ugovor bez ovjere

     T.B. i S.M. iz Zagreba međusobno su potpisali ugovor o doživotnom uzdržavanju. T.B. je odmah po potpisu po­čeo primjenjivati odredbe iz ugovora te tražiti od S.M. imovinu predviđenu ugovorom. S.M. ga je tužio jer nije bio zadovoljan odnosom, a ugovor srećom nije bio ovje­ren. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Gzz 21/92, od 4. studenog 1992. jasno se kaže da ako ugovor o doživotnom uzdržavanju nije sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suca, davalac uzdržavanja ne može steći imovinu primaoca uzdržavanja, čak ni u slučaju ako je takav ugovor, koji nema potrebnu formu, izvršen. Cilj je forme propisane odredbama članka 122. Zakona o na­sljeđivanju (pisani oblik i ovjera po sucu) da zaštiti pravo nužnih nasljednika prema kojem, samo ako je ostavitelj svoju imovinu darovao ugovorom o doživotnom uzdrža­vanju, nemaju pravo na nužni dio, pa se zbog nedostatka forme, ugovor o doživotnom uzdržavanju ne može kon- validirati izvršenjem usmenog ili pismenog ugovora bez ovjere suca u cijelosti ili u jednom dijelu.

 

zovite pravno savjetovalište

Tel. 01/4615-797

E-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb