UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

od japana do hrvatske

Zatvor bolji od gladi?

 

     Japan ima najstariju populaciju u svijetu, s više od četvrtine gra­đana starijih od 65 godina. To je svakako visok trošak za japanske javne financije, no posljednjih godi­na bilježi se novi neočekivani trend: prema statistikama sve više starijih Japanaca počini manja kriminalna djela, kako bi proveli ostatak života u zatvoru. Brojke govore da je tako­zvani kriminal starijih građana viso­ko iznad ijedne druge demografske grupacije, a u zadnjih dvadesetak godina se učetverostručio.

U zatvorima je sada svaki peti zatočenik starija osoba. A u većini slučajeva, devet od deset njih su sta­rije žene. Zločin zbog kojega završe u zatvoru je u pravilu sitna krađa u dućanu.

Dobrovoljno put zatvora

     Takav neuobičajeni fenomen ima korijenje u nedovoljno organiziranoj skrbi o starijim osobama. Broj japan­skih seniora koji žive potpuno sami je od 1985. godine porastao za 600 posto. Polovica svih privedenih zbog sitnih krađa žive sami, a najnovijim ispitivanjima japanske vlade, čak 40 posto počinitelja je izjavilo kako ne­maju obitelj ili nemaju komunikaci­ju s rodbinom. Takvim je seniorima život u zatvoru bolji od alternative. Voditeljica Ženskog zatvora lwakuni je pojasnila: „Možda imaju obitelj. Možda imaju kuću, ali nemaju mje­sto gdje se osjećaju doma"

     Zatvorski smještaj za starije „sitne lopove" košta oko 20 tisuća dolara po zatvoreniku godišnje, a nekad čak i više s obzirom na porasle troš­kove liječenja i posebne skrbi za sta­rije. Ipak, Japanci odlaze u zatvor pri­je svega kako ne bi bili sami, te kako bi stekli zajednicu kakvu ne mogu ostvariti izvan zatvora.

     „Uživam biti u zatvoru. Uvijek su oko meni ljudi, ne osjećam se osa­mljena. Kad sam bila po drugi put, odlučila sam da se neću vratiti, no sada sam već četvrti put jer sam osjećala nostalgiju. I opet ću doći kad me otpuste", naglašava jedna od zatvorenica.

Namjerno počinjenje sitnih krađi radi odlaska u zatvor u Japanu je tek bijeg od samoće i kvalitetnije zdrav­stvene skrbi, a ne doista od gladi. No, japanska vlada uzima taj problem vrlo ozbiljno, nastojeći poboljšati su­ stav socijalne skrbi i uključenosti.

     Život u zatvoru nije lak, no sve je više ljudi kojima je ipak bolji nego izvan njega.

Tko je vidio krasti još?

     Je li tako i u Hrvatskoj? Na strani­cama Ministarstva unutarnjih poslo­va nema nikakvih statistika i podata­ka, pa smo išli„po vezi". Nevjerojatno i istinito je kako u Hrvatskoj nema evidentiranja sitnih krađa, odnosno krađa manje vrijednosti, već se u službenim statistikama vode kao pri­javljene krađe, a takvih je lani u Hr­vatskoj bilo samo 2.542, od čega je izvršitelja starijih od 60 godina bilo samo 7,3 posto. Ispada da kod nas gotovo nitko ne krade, a stari su u potpunosti dobro opskrbljeni i soci­jalizirani, da im ne padaju na pamet japanske doskočice.

No, je li baš tako? Nedavno smo na tematskoj Facebook stranici Sin­dikata umirovljenika Hrvatske („Po­kret protiv siromaštva starijih oso­ba") objavili noticu o Koprivničanki koja je tri godine prikrivala smrt oca i uredno podizala njegovu mirovinu. Reakcije pratitelja su neočekivane. Gotovo je nitko ne bi kaznio, jer „što je to prema Todoriću ili Sanaderu?" Drugi, pak, ironiziraju kako joj žele dugogodišnji zatvor, kako bi imala od čega živjeti sada kad su je otkrili. Ako budućnost počinje od promje­ne svijesti, onda će uskoro i stariji Hrvati, poput Japanaca, uskoro kre­nuti - dobrovoljno put zatvora! No, držimo da ipak neće, jer je hrvatska priča uvijek posebna.

     Naime, tu bi i u zatvoru ostali gladni. Poznat je od prije pet godina slučaj u Remetincu kad su otkrivene malverzacije s nabavom hrane, što je posljedično skresalo zatvoreničke obroke. Tako, nema opasnosti. Glad­ni umirovljenici će i dalje skupljati plastične boce po kontejnerima, sve dok neki ministar ne ukine otkupnu cijenu ili gradonačelnik uvede zabra­nu, poput gradske uprave Rovinja. Tko čeka, dočeka. Jednog dana će i u Hrvatskoj biti kao u Japanu.

Jasna A. Petrović