UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


PRIOPĆENJE

 

"UKINITE OBVEZNI DRUGI MIROVINSKI STUP I ZAUSTAVITE SIROMAŠTVO STARIJIH OSOBA!

     Umirovljenička udruga Sindikat umirovljenika Hrvatske upozorava kako je uoči najavljene mirovinske reforme, o kojoj se na kapaljku puštaju informacije, jasno jedino to da će se ministar Pavić založiti, s ekipom poznatih glasnogovornika financijske industrije, za slabljenje prvog mirovinskog stupa međugeneracijske solidarnosti i jačanje dugog obveznog stupa, čime se nastavlja privatizacija mirovinskog sustava.

     Mediji s flasterom na ustima zbog financijske potpore banaka i osiguravajućih društava za njihove promotivne i reklamne kampanje, uporno šute o tri važne činjenice.

     Prvo, da u zapadnoeuropskim zemljama model drugog stupa kakav je uvela Svjetska banka u bivše socijalističke zemlje, ne postoji. Većinom nemaju drugi stup ili je taj profesionalne, najčešće dobrovoljne, naravi. Ne kažu niti da je većina novih članica Europske unije - Češka i Slovenija, a naknadno Poljska, Mađarska, Slovačka, Bugarska, i od prošle godine i Rumunjska, prešla na dobrovoljni model. Zemlje koje su pod izrazitim pritiskom Svjetske banke i dalje poslušnički grabe novac iz prvog stupa i prebacuju u drugi, s razlikom što su baltičke zemlje smanjivale, a ne podizale udjel mirovinskog doprinosa za drugi stup u odnosu na početni. U Hrvatskoj je bankarski sektor, s plaćenim znanstvenicima i „stručnjacima“ praktički zapriječio da se o štetnosti hrvatskog modela drugog mirovinskog stupa govori u javnosti.

     Drugo, istina nije da su od uloženih 70 milijardi kuna obvezni fondovi pri bankama zaradili 92 milijarde, već je istina, da su od 2002. do danas ostvarili gubitke od 9,5 milijardi kuna. Naime, kada se uloženome dodaju tranzicijski, administrativni i izlazni troškovi, uključujući i visoke plaće i bonuse fond-menadžera, Hrvatska je u ozbiljnom gubitku. Što je tranzicijski trošak? Oko 2 posto bruto društvenog proizvoda godišnje, tj. iznos „oduzete“ četvrtine mirovinskog doprinosa koji je predan na upravljanje bankama, no onda se taj isti iznos posuđuje od banaka uz vrlo visoke kamate. Poljska, Slovačka i druge zemlje su na vrijeme izračunale kako se takvim drugim stupom povećava javni dug, te ukinule obveznost drugog stupa. Dodajmo k tome i gubitke izazvane kolapsom Agrokora, a prethodno Magme, Ingre, Centar i Credo banaka, Nexe i brojnih drugih firmi, pa nam je jasno da nam se prodaje šarena laža.

     Treće, nitko ne kaže javnosti da će mirovine iz drugog stupa biti isplative samo ako radnik ima plaću u iznosu od dvije do sedam puta višem od prosječne plaće, a ako su plaće niže od prosječne, dobit će najmanje za trećinu nižu mirovinu nego da je cijeli doprinos uplaćivan samo u prvi mirovinski stup.

            Ukratko, obvezni drugi mirovinski stup je štetan za postojeće i za buduće umirovljenike. Postojećima se, naime, zbog okljaštrenosti mirovinskog fonda za četvrtinu te visokog javnog duga mirovine neadekvatno usklađuju i zbog toga njihova realna vrijednost kontinuirano pada. Budućim umirovljenicima će mirovina biti mizerna, pa tako svi tonu u siromaštvo.

     Situacija u Hrvatskoj već jest katastrofična jer 315.000 ili 27,6 posto umirovljenika prima mirovine niže od 1.500 kuna, što je iznos koji apsolutno nedovoljan na život. Čak oko 600.000 umirovljenika ili 52,5 posto ima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva u 2017. godini, kad je iznosila 2.180 kuna.

     Prosječna, pak, mirovina iznosi 2.317 kuna. To su točne brojke, kao što je točno i da je relativna vrijednost mirovine, tj. udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći, pala na samo 37,46 posto i time katapultirala Hrvatsku na dno svih država u okruženju (Mađarska i Makedonija - 62%, Slovenija - 60,2%; Crna Gora - 56,2%, Srbija - 49,8%; Kosovo - 47%; Bosna i Hercegovina - 43,4 odnosno 42,5%).

     Hrvatska je treća zemlja u EU po nemogućnosti suočavanja s izvanrednim troškovima (60%, a prosjek EU 37,3%), iza Mađarske, Cipra i Letonije, te među rijetkim zemljama u kojima su starije osobe bitno siromašnije od djece.

     U Hrvatskoj je svaka treća osoba starija od 65 godina u zoni rizika od siromaštva, tj. 32,8 posto, što iznosi 1,8 puta više od EU prosjeka. Ispred Hrvatske je još samo pet zemalja, među kojima i tri baltičke zemlje koje imaju sličan model obveznog drugog stupa, te Bugarska i Rumunjska, koje su ga nedavno reformirale u dobrovoljni.

     Ministar Pavić planira opet povećati izdvajanja za drugi mirovinski stup na račun prvoga, te time još više ugroziti postojeće i buduće umirovljenike. Na pritisak glasnogovornika financijske industrije kako treba dodatak od 27 posto osigurati i štedišama u drugom stupu, ministar planira smanjiti dodatak koji je postao zakonski dio mirovine za one koji se umirove samo iz prvog stupa, umjesto da omogući slobodan izbor svim budućim umirovljenicima iz prvog i drugog stupa da se vrate u prvi stup, ako im je to povoljnije.

     Zanimljivo je da su među prvih šest zemalja s najsiromašnijim europskim starcima i staricama, čak četiri zemlje koje imaju obvezni drugi mirovinski stup, te dvije koje su ga ukinula tek u zadnje dvije godine, kao i to da zemlje koje su ukinule ili nisu uvele drugi obvezni mirovinski stup (Češka, Slovenija, Mađarska, Poljska, Slovačka) imaju stopu siromaštva starijih od 65 godina samo između 10 i 20 posto. Tko može reći da ovdje nije riječ o jasnoj korelaciji?

     Sindikat umirovljenika Hrvatske poziva ministra Pavića da hitno prouči razloge zašto daleko razvijenije zemlje od Hrvatske, poput Češke i Slovenije, Slovačke, Poljske i Mađarske, imaju dobrovoljni drugi mirovinski stup, zašto su ukinule obvezne fondove - jer su povećavali javni dug i smanjivali mirovine. Ova reforma ne smije biti parametrijska, kao prethodnih petnaestak, već mora biti usmjerena na održivost sustava i adekvatnost mirovina. Sindikat umirovljenika poziva ministra i da predloži hitne mjere protiv siromaštva starijih osoba i zaustavi poniženje generacije koja je izgradila ovu zemlju, a sada kopa po kontejnerima" , stoji u priopćenju SUH-a od 24. travnja.