UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

DVOJBENE ODREDBE O UZDRŽAVANJU RODITELJA

Tko je odgovoran za mame i tate?

Piše: Milan Dalmacija

 

     U mladosti se obično roditelji bri­nu o djeci. Daju im hranu, oblače ih, školuju. No, s vremenom se stvari mijenjaju, pa bi se djeca trebala brinuti o roditeljima, pogotovo onima siromašnima, bolesnima i slabije po­kretnima. To je i bila namjera novog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojim su od 1. siječnja utvrđene nove obveze pružatelja skrbi.

     Naime, odredbama novog zakona se utvrđuje, da je, uz tjelesno, psihičko, spolno i ekonomsko, nasilje u obitelji „zanemarivanje potreba osobe s inva­liditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje".

Briga o starijima bi trebala biti mo­ralna dužnost, s obzirom da su rodite­lji učinili sav napor da djeca odrastu u ispravne ljude. Zakon ovdje ne radi razliku, jer je propisana kazna za neki oblik nasilja nad starijim članom obi­telji 10.000 kuna ili najmanje 45 dana zatvora.

     „Zakon prepoznaje situaciju u praksi i potrebu strožeg reguliranja pružatelja skrbi. Odredbe idu u do­brom smjeru i mi ga u načelu podr­žavamo", kaže Štefica Karačić, ravna­teljica Doma za starije osobe Centar, no također upozorava da treba svaku situaciju sagledati posebno.

Što kad su potomci nezaposleni?

     Nije svako zanemarivanje potreba starije osobe nasilje u obitelji u pu­nom smislu riječi. Postoje slučajevi u kojima djeca ili skrbnici, zbog materi­jalne situacije ili nezaposlenosti, nisu u mogućnosti brinuti se o svojim rodite­ljima. Naravno, to dovodi do pojavno­sti ekonomskog nasilja u kojem stariji često ostaju bez novca za lijekove, jer je potrebno, primjerice, platiti režije. Kako onda utvrditi tko bi trebao biti kažnjen za lošu skrb o svome starijem članu obitelji, a kome bi trebala po­moć?

„Kako će djeca brinuti o roditelji­ma, kad ne mogu ni o sebi samima. Uljuđene zemlje brinu o svojim starim i nemoćnim, koji su, kao i mi, radili i uplaćivali sve te silne poreze i dopri­nose. Ovi naši su sve prebacili na djecu i oprali ruke, još k tome slijedi i debela kazna. To sve skupa nema veze ništa s ničim. Velika uvreda za roditelje i dje­cu", komentirala je Marija Pučić, dok je Slavko Jasnić dodao kako „onda drža­va treba odgovarati za zanemarivanje, jer je većini tih ljudi dala mizerne miro­vine, iako su ih ti ljudi zaradili."

     Neki, iako u poznim godinama, smatraju ovakve odredbe ponižava­jućima. „Nakon 40 godina staža, na­kon svih davanja, valjda bih trebala dobiti mirovinu dostatnu za normalan život, a ne da moram očekivati nešto od potomaka. Ne želim ništa od poto­maka. Želim svoju mirovinu zasluženu svojim godinama radnog staža. Želim neovisnost o ikome", komentirala je Biserka Špirić, dok je Vesna Minovec upitala državne službenike gdje su bili dok joj je baka umirala, kada je zvala i pisala za pomoć na sve adrese. Tko je, dakle, kriv za mame i tate?

Gdje je rješenje?

     Institucije poput centara za soci­jalnu skrb ili domova za starije osobe uvijek mogu priskočiti u pomoć. Prije svega, važno je dobro procijeniti okol­nosti zbog kojih se starija osoba osjeća ugroženo.

     „Ako postoji slučaj zanemarivanja zbog nemogućnosti uzdržavanja, oso­ba sigurno neće biti kažnjena, nego će biti upućena da se obrati instituci­jama. Nikad se ne ide odmah na pri­javu, već se treba vidjeti što se zaista događa. Briga o starijim osobama nisu samo novčana davanja, već i među­ljudski odnosi", ističe Karačić te dodaje

kako je od 13 do 14 slučajeva zanema­rivanja ili nasilja u obitelji, samo jedan prijavljen.

     Bitno je samo informirati sustav zdravstva ili socijalne skrbi kako bi se našlo što povoljnije rješenje. Naravno, sustav nije svemoguć, no uvijek može pružiti usluge pomoći u kući ili dolaska patronažne sestre. Za one osobe koje nemaju članova obitelji ili skrbnika koji bi o njima brinuli, moguće je osi­gurati smještaj u domu, koji je plaćen iz proračunskih sredstava u slučaju da osoba nema dostatnu mirovinu.

Pravo na odbitak?

     No, neka djeca i skrbnici mogu pronaći rješenje kako će lakše skrbi­ti o bližnjima. Uvjet je da trebaju biti zaposleni, jer mogu ostvariti pravo na osobni odbitak od plaće.

„Sve ovisi o primanjima starih rodi­telja. Ako imaju manje od 15.000 kuna godišnje, onda imate pravo na odbi­tak u iznosu od 1.750 kuna mjesečno. Tada samo morate na svojoj poreznoj kartici staviti roditelje za uzdržava­ne članove", objašnjavaju iz Porezne uprave. No, takvih je malo.

     Tako osobe koje bi htjele uzdržava­ti svoje roditelje, ali zbog financijskih mogućnosti to ne mogu, nemaju ra­zloga za strah od kazni. Poanta odred­bi Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nije iscijediti posljednju kunu iz džepa siromašnih građana, već djelovati pre­ventivno, u skladu s mogućnostima sustava socijalne i zdravstvene skrbi. Kažnjavat će se samo oni za koje se utvrdi da su mogli, ali nisu htjeli uzdr­žavati svoje bližnje treće dobi.