UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 


 

Mirovine kao statistička pogreška?

Prema OECD-u hrvatski umi­rovljenici žive najbolje na svijetu, a mirovinski sustav je najvelikodušniji

     Svjetski ekonomski forum je krajem veljače objavio podat­ke OECD-a o stanju mirovina zemalja cijelog svijeta. Iako su hr­vatske mirovine male, ispada da je hrvatski mirovinski sustav najveli­kodušniji na svijetu. Naime, prema tim podacima hrvatski umirovlje­nici dobiju 129 posto iznosa koji su zaradili tijekom svog radnog vijeka. Stvarnost je ipak mnogo drugačija.

     „Hrvatska, uz Veliku Britaniju, ima najnižu relativnu bruto mirovi­nu (tj. udjel prosječne bruto miro­vine u prosječnoj bruto plaći), i to samo 29 posto, a ne 129 posto; jer to bi značilo da odlaskom u miro­vinu imate za 29 posto veću prvu penziju od svoje zadnje plaće. No, kako HZMO nije isporučio takav podatak, a niti Statistički zavod, učinili su to 'stručnjaci' iz Svjetske banke. Valjda s namjerom da to pripišu svojim mirovinskim fon­dovima", upozorava predsjednica SUH-a Jasna Petrović.

Premijer Plenković će se sigur­no pohvaliti tim brojkama i reći kako smo najbolji na svijetu. Na­žalost, nije ni prvi travanj, već čista neinformiranost i indolencija.