UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


STANOVANJE ZA STARIJE

U Americi 'penzići' imaju vlastita naselja

     U Sjedinjenim Američkim Državama je prije petnaestak godina zaživio koncept„staračkog sela". S obzirom na to da otprilike trećina američkih umi­rovljenika živi sama, ovakav oblik je mno­go prihvatljiviji za život, jer ljudi, uz odre­đenu veću ili manju godišnju naknadu, dolaze živjeti u stambene blokove, na­selja ili sela u kojima već žive stariji ljudi. U takvim zajednicama, ljudi međusobno pomažu jedni drugima, organiziraju ra­znolike aktivnosti i imaju na raspolaganju sve resurse i skrb koja im je potrebna. Uz to, u staračkim selima je lakše posvetiti pažnju potrebama pojedine osobe.

     No, zanimljivo je da takve zajedni­ce osnivaju uglavnom ljudi koji su pred umirovljenjem ili neprofitne organizacije, a svi poslovi su pokriveni volonterskim

radom, u kojeg su gotovo uvijek uklju­čene i aktivnije, agilne starije osobe. Još je zanimljivije što oni sami odlučuju o svojim potrebama te tako uspostavljaju određen oblik vlasti. U SAD-u se trenutno nalazi 200 takvih sela, a u pripremi ih je još oko 150. Sva sela su povezana u za­jednicu Village to Village Network (Mreža selo za selo). Takva se naselja odnedavno ubrzano pojavljuju i u Zapadnoj Europi.