UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

OVRHE NAD BAKAMA I DJEDOVIMA

Što kad pod stare dane morate plaćati alimentaciju?

 

     Kad roditelji nakon razvoda, iz op­ravdanog ili neopravdanog razlo­ga, ne plaćaju dosuđeno uzdrža­vanje vlastite djece, slijede tužbe protiv bake i djedova, odnosno, roditelja oso­be koja namjerno ili nenamjerno uskra­ćuje financijsku podršku svom djetetu. Kako doznajemo od struke, takvi se slu­čajevi, koliko god se činili nepravedni­ma ponekad, ipak javljaju u hrvatskom sudstvu, no - nisu česti. Zakon takvu mogućnost predviđa, no uvjeti plaća­nja alimentacije nisu istovjetni onima u slučaju kad je roditelj zakonski pri­moran financijski potpomagati dijete. Pregledom medijskih napisa o takvim slučajevima, gdje su bake i djedovi prisiljeni iz vlastitih malih mirovina pomagati jedno ili više unučadi, daje se naslutiti kako je zakon nepravedan, u potpunosti protivan pravu baka i djedova na dostojanstven život. Što je točno i - što je pravedno? Prisjetimo se jednog od tih slučajeva.

     Djed djevojčice na sudu se uspro­tivio tužbi unuke govoreći da ni sam nema dovoljno novaca za život jer kao jamac, umjesto sina, mora plaćati kre­dit od oko tisuću kuna, a usto i sam otplaćuje manji kredit. Kako djed pri­ma mirovinu od 3.800 kuna te još 67 eura njemačke mirovine, zdrav je, živi u svojoj kući, sud je - imajući na umu njegove obveze za dva kredita koje ima - presudio da je dužan za unuku plaćati 650 kuna mjesečno, navodeći da će se preostali dio iznosa potreban djevojčici namiriti iz dječjeg doplatka. Iz presu­de djedu, koju je u zagrebačkoj Palači pravde obrazložila sutkinja i koja je ka­snije postala pravomoćna, saznajemo kako je uzdržavanje maloljetnog djete­ta zakonski i životno prioritetno u od­nosu na vraćanje bilo kakvih kredita, a osobito kredita za kupnju automobila.

     Ovakve tužbe, u kojima unuci tuže bake i djedove radi plaćanja alimenta­cije, koje su se prije događale izuzetno rijetko, posljednjih godina zbog krize i nezaposlenosti rastu, iako ih je oče­kivano malo u odnosu na broj tužbi djece protiv roditelja zbog neplaćanja alimentacije. Kad im roditelj s kojim ne žive ne plaća uredno dosuđenu ali­mentaciju, tada djeca mogu tužiti baku i djeda, a na sudu ih zastupa roditelj s kojim žive. Najčešće su to majke, jer kod nas još uvijek u 85 posto slučajeva djeca nakon razvoda žive s majkama.

Pravedno i opravdano?

     Je li to pravedno i u kojim slučajevi­ma opravdano?

     Važno je naglasiti kako u takvim slučajevima, kao ni u „standardnim" tužbama djece protiv roditelja za ali­mentaciju, nema - automatizma. U sporovima u kojima su tuženi baka i djed, sud mora utvrditi plaća li roditelj dosuđeni iznos uzdržavanja za dijete te, ako ne plaća, sud utvrđuje potrebe dje­teta i mogućnosti bake i djeda, njihove prihode i rashode, imovinsko stanje i osobne potrebe, kaže riječki odvjetnik Nikola Pranjić. Iznos uzdržavanja za di­jete dosuđen roditelju nikako ne znači da se automatski prenosi na baku ili djeda, jer sud mora voditi računa i o potrebama baka i djedova te njihovim mogućnostima da umjesto vlastite dje­ce plaćaju alimentaciju za unuke pa te alimentacije znaju biti manje no što bi bile da ih plaća roditelj.

     „Takve tužbe su zakonom propisa­ne i nisu ništa novo. Obiteljski zakon propisuje i obvezu da djeca uzdrža­vaju svoje roditelje, tako da tu postoji jedan određeni reciprocitet, znači, onaj koji želi ostvarivati određena prava zapravo bi trebao imati određenu ob­vezu uzdržavanja tih osoba, bilo da se radi o roditeljskim odnosima ili se radi o odnosima bake i djedova. Nažalost, kod su nas su bake i djedovi najčešće u takvoj poziciji da su njihove mirovine toliko male da, kad bi se prema njima i okrenuli, onaj iznos koji prema Ovršnom zakonu imate pravo naplaćivati za uzdržavanje dje­teta opet ispadne jako mali. Potrebne su konkretne sud­ske odluke i sudska rješenja, odnosno, sud mora utvrditi u konkretnoj situaciji da li za to postoji zakonom propisani uvjeti.", zaključuje Pranjić.

Što kad je mirovina mizerna

     To zaista jesu ekstremne situacije, jer osoba koja ima obvezu uzdržavanja neispunjavanjem te obveze zapravo tu obvezu prenosi na onoga koji vrlo vje­rojatno ima još manje i zapravo je jako teško iznivelirati koga treba više zaštiti­ti, da li zaštititi dijete kojem sigurno uz­državanje treba, ili zaštititi umirovljene baku ili djeda?

     U Donjem Miholjcu upoznali smo baku kojoj se od mirovine od 2.100 kuna ovršuje alimentacija za unuka. Smatra da je to nepravedno, iako je jasno da prikriveno štiti sina neplatišu koji navodno živi na nepoznatoj adre­si u Njemačkoj. Ne opravdava nje­govo neplaćanje, ali optužuje bivšu snahu što ju je ovršila. Kaže da jedva preživljava.

     „Ako imaju dobre prihode i imovi­nu, u redu je da plaćaju za svoje unuke, ali kako da plaćaju ako i sami jedva spa­jaju kraj s krajem", postavlja pitanje i za­grebačka odvjetnica Dafinka Večerina.

     „Susretala sam se više puta sa ta­kvim slučajevima i osobno mislim da je to prilično nepravedno. Zakon to omogućava, međutim tu su malo drukčiji uvjeti nego kad se radi o ro­diteljima, uvjeti su blaži. Naravno, ali­mentacija se neće moći odrediti ako je bakina mirovina npr. 1.200 kuna, a znamo da je takvih malih mirovina kod nas, nažalost, puno. No, ako ta baka ili djed imaju neku imovinu, ako unatoč maloj mirovini možda imaju tri stana koja mogu iznajmljivati, ili ušteđevinu i dodatne prihode, u tom se slučaju alimentacija određuje njima umjesto njihovom djetetu".

     Odvjetnica Večerina potvrđuje ta­kođer da su i u njenoj odvjetničkoj kari­jeri takvi slučajevi bili rijetki. Država ne vodi računa o tome tko plaća alimen­taciju te tako ni jedna alimentacija ne ide automatizmom, već se svaka mora sudski zatražiti, naglašava. Ne možemo reći da je Zakon nepošten, takva mo­gućnost mora postojati, ali treba biti selektivan. Alimentaciju moraju moći plaćati samo oni bake i djedovi koji to zaista mogu financijski podnijeti, za­ključuje odvjetnica Večerina.

Ivana Dragija