UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


POSLJEDNJI POZDRAV

Juraj Ivanković, počasni predsjednik SUH-a

     Juraj Ivanković, osnivač, prvi i počasni predsjednik Sindi­kata umirovljenika Hrvatske, preminuo je 5. prosinca 2017. u Domu za starije osobe Maksimir u Zagrebu, a obitelj ga je pokopala u uskom krugu 7. prosinca na sisačkom groblju Vik- torovac. Žao nam je što predstavnici SUH-a, njegovog„djete- ta" i misije, nisu imali priliku ispratiti ga na konačni počinak.

     Jurica je još 26. listopada namjeravao doći na 17. svečanu skupštinu SUH-a u povodu 25. obljetnice osnutka te umirov­ljeničke udruge osnovane u kolovozu 1992., koju je vodio kao prvi predsjednik sve do 2000. godine. No u posljednji trenutak je javio kako nema snage doći preuzeti nagradu i družiti se sa svojom udrugom.

     Važno je napomenuti kako je upravo Ivanković udario borbene temelje Sindikata umirovljenika, koji se od svog osnutka gorljivo zalaže za poboljšanje prava umirovljenika i starijih osoba, te ga ujedno i uveo u „europsku obitelj", toč­nije u članstvo FERPA-e (Europske federacije umirovljenika i starijih osoba).

     Za taj svoj predani rad je višestruko nagrađivan. Na 17. skupštini SUH-a ove godine dodijeljena mu je Nagrada SUH-a za životno djelo, a u povodu 20. obljetnice odlikovan je Redom Hrvatskog pletera za osobit doprinos i ostvarene uspjehe u obrani i promicanju socijalnih, radnih, zdravstve­nih i drugih prava umirovljenika i starijih osoba. Prethodno je za svoj pedagoški rad nagrađen Nagradom„Ivan Filipović" za unapređenje pedagoške teorije i prakse.

     Jurica, nedostajat će tvoji česti pozivi, prijedlozi, ideje, upozorenja.

     Počivao u miru, prijatelju.