O svakom čovjeku i njegovom životu mogao bi se napisati roman i napraviti dokumentarac, no Ivo je čovjek za kojeg ova izjava ne stoji. Jer o njemu bi se moglo napisati više romana i napraviti više dokumentaraca. Razlog je njegov aktivni i nemirni duh, koji ga je tjerao da prijeđe pola svijeta, i da nikad zapravo ne staje sa svojim aktivnostima, pa i sada kada ima 87 godina. Ima tome već dosta godina kad je Ivo prihvatio pisati članke o zdravstvenim temama za Glas umirovljenika, i nova stranica u njegovom bogatom životu se počela pisati.
„Prije petnaest godina (zar je moguće da je već toliko prošlo), obratio sam se glavnoj urednici vašeg Glasa umirovljenika, Jasni A. Petrović, i ponudio suradnju. Ona me je, na prvu loptu, ljubazno prihvatila za suradnika i ukazala povjerenje. U okruženju redakcije osjećam se sasvim ugodno. U našem Glasu umirovljenika vodim rubriku Bolji život, gdje nastojim odabirati što atraktivnije teme. U više navrata sam primio s raznih strana informacije da se moja rubrika sa zadovoljstvom redovno prati, što me je obradovalo“, kazao nam je u uvodu Ivo te otkrio kako je s pisanjem započeo još u studentskim danima.
„Onaj poznati crv za pisanje počeo je rovariti u mom organizmu vrlo rano, pisao sam za zagrebački studentski list, ali javljao sam se i u ponekom lokalnom listu, s popularnim zdravstvenim temama, pružajući savjete od praktične važnosti za svakodnevni život umirovljenika. Tako i danas u Glasu umirovljenika pišem o zdravoj prehrani, važnosti preventivnih medicinskih akcija, uspješnim borbama protiv stresa.
Raduje me pisati za umirovljenike, osobito za Sindikat umirovljenika, koji se od 1992. godine bori za prava umirovljenika, veće mirovine i više dostojanstva. Redovito pratim sve prijedloge i zahtjeve SUH-a i vidim kako su često i uspješni u svojim pregovorima“, kaže dr. Ivo.
On je ponosan Bokelj rođen u Tivtu, u Boki kotorskoj, za koju ističe da je nekad bila Hrvatska, a danas je to Crna Gora, te ga vežu lijepe uspomene na djetinjstvo. Sretno je oženjen s Božicom s kojom je dobio dvoje djece.
„Imam dva sina, dva Indijanca, mama je poglavica, a ja sam slomljena strijela. Nije na odmet malo šale za početak nove godine. Stariji sin Ivica, s prijateljem vodi firmu koja stavlja na tržište aparate za zavarivanje. Podario mi je dvoje unučadi, Ivu (5) i Tomu (3). Mlađi sin Tonči, radi u firmi za servisiranje klimatskih uređaja. I on mi je podario dvoje unučadi, Luciju(18) i Roka (13)“, veselo će nam Ivo.
Ivo je u Zagrebu završio Medicinski fakultet, te se nakon toga zaposlio u Pakracu u bolnici i Domu zdravlja. No, tamo se nije dugo zadržao.
„Prođoše dvije godine i moj me nemirni duh odvede u Birmingham (Engleska), gdje sam radio godinu dana u dermatološko-venerološkoj bolnici. Jednom, prilikom pauze na poslu, sam pročitao oglas u novinama kako Gadafi traži liječnike, a plaća je bila osjetno veća nego u Engleskoj. Nisam puno dvojio, spakirao sam kofere i pravac Libija. Tamo sam radio u terenskoj ambulanti opće medicine“.
U Tripoliju mu se rodio stariji sin Ivica, a nakon pet godina počela ga je, kaže, nagrizati nostalgija te se vratio u Hrvatsku, gdje se zaposlio u tvornici lijekova Belupo, gdje je i ostao raditi do mirovine. Bilo je to prije 26 godina. Osim liječničkog posla i pisanja, Ivi bi život bio nezamisliv bez – trčanja. Prije 45 godina zaljubio se u rekreativno trčanje, koje tada nije bilo popularno u Hrvatskoj.
„Pročitao sam u medijima kako milijuni Amerikanaca trče, pa sam tako i ja krenuo trčati na relaciji Dubrava-Sesvete. Tada kod nas nije bilo puno trkača, pa se svaki drugi čovjek okretao za mnom, jer sam im valjda bio čudak koji trči po cesti. Čak i supruga i kolege s posla su mi počeli prigovarati da mi ne dolikuje raditi tako neozbiljne stvari“.
No, to ga nije pokolebalo, bio je sudionik niza svjetski poznatih maratona (New York, London, Moskva, Hong Kong), a u to vrijeme je napisao i izdao knjigu „Jogging“ u kojoj je obradio sve aspekte rekreativnog trčanja.
Zanimljivo, Ivo je i inicijator jedne međunarodne utrke, naime došao je na ideju da trči od hrvatsko-crnogorske granice Debeli brijeg do svog Tivta, u dužini 31. kilometra. Utrku je nazvao Trka mira i posvetio ju svim Bokeljima, svim ljudima dobrih namjera i onima koji nisu zaraženi virusom mržnje. Istrčao je deset puta tu trku, a nakon prve ga je u Podgorici primio i tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i čestitao mu na doprinosu zbližavanju dvaju naroda.
Ivo i dandanas trči, dva do tri puta tjedno od 5 do 7 kilometara, te ga vjerojatno kao i nekoć ljudi gledaju sa čuđenjem, ovaj put zbog toga što je vjerojatno jedan od najstarijih, ako ne i najstariji trkač u Hrvatskoj.
„I moj stariji sin redovno trči, uspio sam ga zaraziti s tim virusom. I moja žena je počela trčati, ali nažalost ona trči samo od trgovine do trgovine (haha!) Inače, trčim već 45 godina. To vam dođe kao droga, kojoj ne možete pobjeći, s tom razlikom što bi rado vidio što više takvih narkomana“, u šali će Ivo.
Kaže kako trčanje ima bezbroj fizičkih, ali i psihičkih koristi za čovjeka, jer u današnjem tempu života dovodi do opuštanja. Ali ističe i kako se u Hrvatskoj sportsko-rekreativnim aktivnostima redovito bavi samo 6 posto stanovništva, dok u zemljama s razvijenom „fizičkom kulturom“ ta brojka je između 30 i 50 posto.
S obzirom da je radio vani i u sređenoj hrvatskoj tvrtki Ivo je zadovoljan s iznosom svoje mirovine, ali je svjestan da je u Hrvatskoj životni standard umirovljenika nizak, no optimističan, kakav je, za kraj nam je kazao u svom nepokolebljivo vedrom stilu:
„Čuj stari, Victor Hugo, u svojim Jadnicima, na jednom mjestu je kazao: Čak i najtamnija noć će proći i sunce će ponovno izaći“.
Igor Knežević
