U Udruzi SUH-a Pula i pored svih pandemijskih poteškoća nastavilo se s provedbom dugogodišnjeg programa„Skrb za starije osobe”. U okviru tog programa tijekom godine bilo je angažirano 30 volontera koji su pružali pomoć starijim teže pokretnim osobama. Volonteri redovno obilaze svoje korisnike, donose im neophodne potrepštine za svakodnevni život, brinu o zadovoljavanju svih njihovih životnih potreba, od nabavke namirnica, plaćanja režija, nabave lijekova i sl. Uz sve to veoma značajno je i druženje s korisnicima, jer se na taj način ne osjećanju socijalno izolirani i usamljeni.
Između korisnika i volontera stvori se veliko povjerenje i prijateljstvo. Ova aktivnost je veoma značajna jer im se redovito javljaju nove osobe kojima je potrebna pomoć volontera. Činjenica je da se udio starijih osoba povećava, a da su smještajni kapaciteti u ustanovama nedovoljni, što u konačnici povećava potrebu za pomoć. Ove godine uspjeli su održati tečaj za novu grupu aktivista, te u sljedeću godinu kreću sa 40 volontera, koji su spremni svoje znanje i slobodno vrijeme dati za dobrobit druge osobe.
Povodom Međunarodnog dana volontera pulski SUH-ovi volonteri okupili su se u prostorijama Udruge, čestitali si taj dan, podijelili uvjerenja o završenom tečaju i svi zajedno iskazali zadovoljstvo što mogu pomagati drugima. Bilo je to lijepo druženje gdje su svi iskazali spremnost da nastave i dalje s radom. Svaki volonter ima svoju lijepu priču o svom korisnikom, ali ovoga puta slušamo priču volonterke Biljane Hum.
„Ja volim svoju baku Irmu. A voli i ona mene, i što je najbolje, ona nije moja prava baka. Ali, kao da jest. Ja sam je naime uzela pod svoje. Kako? Lijepo, odete u Udrugu Sindikata umirovljenika u Puli i kažete: Ja bih htjela jednu bakicu, ili djedicu. Položite tečaj za pomoć starijim osobama, i to je sve. A što onda radite s tom bakom? Sve što vam srce zaželi. Vodite ju u trgovinu, na tržnicu, doktoru, u šetnju, razgovarate s njom, tješite je i ona tješi vas. Pa zar to nije dovoljno. Ono što sigurno znam je da svi idemo prema istom trenutku, kad ćemo biti bake i djedovi. A ono najljepše što nam se tada može dogoditi jest da nas netko dočeka, uzme nas pod ruku i povede. A kamo to? U svijet u kojem ljudi pomažu jedni drugima i vole se. Eto, takvi smo vam moja baka Irma i ja. Odvojite malo svoga vremena i pomozite starijima”.
Zorica Drandić
