UVODNA RIJEČ
Malo više od najmanjeg
Piše: Jasna A. Petrović
Procurila je informacija kako će se u okviru mirovinske reforme ići na ruku i onima s najnižim mirovinama i to povećanjem za tri posto. O čemu je tu riječ? Tko bi lud izvukao iz džepa tri posto povišice, u vrijeme kad plaće rastu za više od četiri posto, a cijene iznenađuju skokovima iza svakog ugla. Bacili smo grah i zaključili kako će najniže mirovine porasti za 3,13 posto. Jesmo li jako pametni ili čitamo budućnost iz graha? Nema tu tajne, pa čak i nije riječ o nekoj pravoj povišici, već samo o ispravljanju nesuvisle i nepravedne prijašnje odredbe.
Prvo treba naglasiti kako je svrha mirovine i dugogodišnjeg uplaćivanja mirovinskih doprinosa zaštita od siromaštva u starosti te zaštita dostojanstva starijih osoba. Zato se u svim europskim zemljama smišljaju mehanizmi kojima bi se umirovljenike zaštitilo od potonuća na dno bijede. U većini njih, kao i u Hrvatskoj, to je bila minimalna mirovina, dakle univerzalni najniži iznos ispod kojega ne smije pasti ni jedna mirovina, ali je to postojalo do kraja 1998. godine, kad je „izmišljena" takozvana najniža mirovina, koja nije uvjetovana cenzusom, već ovisi o dužini mirovinskog staža. No,„jedinična cijena" najniže mirovine, aktualna vrijednost mirovine (AVM) je od 1. srpnja u visini od 63,61 kune, dok je AVM za izračun osnovne mirovine 65,60 kuna. Bezrazložno utvrđena niža vrijednost AVM-a samo za siromašne je točno za 3,13 posto niža! I ta bi se nepravda ovom reformom trebala korigirati, tako da će i AVM za najnižu mirovinu iznositi 65,60 kuna.
Jesmo li zadovoljni? Prvi korak, mali korak više od najmanjeg. Tako umirovljenik s 15 godina radnog staža neće više imati zajamčenu najnižu mirovinu od 954 kune, već 984 kune. Samo ili čak 30 kuna više. Onaj, pak, koji je radio 40 godina dobit će sada najmanje 2.624 kune, ili čak osamdesetak kuna više. Super? Ne, jer to se odnosi samo na one koji su zaradili starosnu, ali ne i prijevremenu starosnu mirovinu. Takvima, koji su s kojom godinom manjka godina života otišli u prijevremenu mirovinu, oduzet će se linearno 20,4 posto od mirovine. Daju ti, dakle, 80 kuna, a onda oduzmu nešto više od pedesetak kuna. Takva je matematika ove i bivših Vlada. Daj malo, uzmi više. U cijelosti, to je politika protiv siromašnih, bez empatije, bez srca, bez poštovanja.
Siromaštvo je najgori oblik nasilja, rekao je Mahatma Gandhi. A stvari teku, ne prema zaustavljanju siromaštva, već prema ubijanju želje. Kao da mora postojati prirodno stanje nemati, biti jadan, željeti sreću. Kao da je dostojanstven život neprirodna želja, a prirodno je dobiti malo više od najmanjeg. Tri posto.
Web stranice naših podružnica
Piše: Biserka Budigam, psihologinja
Moja soba - moj dom
Dođe vrijeme kad svaka starija osoba treba donijeti odluku kako će i gdje provesti dio života do smrti. Dok smo mladi i dok samostalno i odgovorno upravljamo svojim životom i životom naše obitelji, ne razmišljamo da ćemo jednog dana morati organizirati vlastitu starost i vrijeme eventualne bolesti i ovisnosti o tuđoj brizi i pomoći. Svatko od nas bi možda trebao, bez obzira na vlastito zdravlje, na djecu i bračnog partnera, podnijeti sa 65 godina molbu za smještaj u dom za starije osobe. Bilo bi najodgovornije ponašanje da prilikom odlaska u mirovinu osiguramo i eventualno mjesto u nekom od gradskih domova, s obzirom na visinu mirovina i na cijenu smještaja. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako treba najmanje 10 godina proteći do smještaja u dom. To je, naime, prosječno vrijeme koje protekne od predaje molbe do mogućnosti smještaja u dom za koji imamo platežne mogućnosti....
Zašto se ubijamo?
Svakoga dana možemo u novinama, na portalima ili „usmenom predajom" saznati, željeli mi to ili ne, o nekom novom samoubojstvu. Ljudi vole raspravljati o razlozima jednog takvog čina i često unose mnogo subjektivnih elemenata u objašnjavanje uzroka. Razbijaju glavu kako su te osobe trebale riješiti svoj problem, a da ne dođe do samoubojstva. Ponekad imam osjećaj da ljudi upravo raspravom o načinu i razlozima počinjenog samoubojstva, djelomično rješavaju i podsvjesno neke svoje probleme i dileme vezane uz vlastiti život. Pretjerano zanimanje ponekad nas oslobađa „krivnje" za neka razmišljanja o vlastitom samoubojstvu....
Kako upravljati životom
Evo nas opet na nekom početku, na početku nove godine. I ove smo, kao i svih ranijih godina, napravili obračun uspjeha i neuspjeha, radosti i tuga, gomilu propusta i poneki uspjeh. Obećali smo sami sebi da nećemo ponoviti ni jednu pogrešku. Duga je godina, s mnogo izazova i opasnosti, pa će sigurno opet biti i pogrešaka. Interesantno je da smo za sve propuste opet nalazili opravdanja na „svojoj strani" i da je za pogreške uvijek bio „kriv netko drugi", najčešće netko iz obitelji ili od prijatelja i poznanika, ali i razni akviziteri i „prodavači usluga i predmeta koji su potrebni za bolju kondiciju i zdravlje, a time i ljepši, sretniji i zdraviji ostatak života". Opravdanja su bila najčešće „poslušao sam njihove savjete", „namjerno su me prevarili", „nisam mislio da imaju loše namjere" i tome slično....
Kada prestajemo biti mame?
Prošla je Nova godina, prošao je siječanj i „siječanjska depresija". Trebalo je početi već rano karnevalsko raspoloženje i ludovanje, ali ipak to nije zahvatilo baš sve, pogotovo ne starije. Eto u psihološko savjetovalište stiže prva posjetiteljica koja je odlučila potražiti pomoć, ne za sebe, nego za svoga 40-godišnjeg sina koji se ni nakon uspješno završenog fakulteta i nakon desetogodišnjeg uspješnog zaposlenja „izgubio u bespućima surove stvarnosti". Iznenada, zbog možda, kao što kaže majka „pretjeranog izgaranja na poslu", dao je otkaz i povukao se u sebe. Po cijele je dane kod kuće, sjedi za kompjuterom i prividno traži posao, ali ne nalazi ništa što bi prihvatio. Ne želi prihvatiti pomoć i tako već nekoliko godina. Sada je ona odlučila vratiti ga u sadašnjost i privoliti ga da i sam shvati i prihvati svoje probleme i krene u borbu prije svega sa samim sobom. Izbjeglištvo i rat je privremeno potisnuo, ali sada je stigla „zakašnjela reakcija".
Druga me iznenadila jedna volonterka, koja radi s teško oboljelim osobama, mama čija je kćer psihologinja nezaposlena. Majka sad traži „vezu" za posao svojoj kćerki. Traži zapravo nekoga tko bi je saslušao, da može „olakšati dušu" jer nije joj jasno da mladi nemaju mogućnost zaposliti se nakon završenog fakulteta. Boji se da i njena kćerka (kao mnogo drugih mladih) ne ode negdje daleko od nje, „u neku stranu, daleku zemlju".
Prijateljica i suradnica ima sina koji već 10 godina bezuspješno traži posao, koji je poslao stotine molbi na natječaje za raznovrsne poslove (čak i za one za koje se traži niži stupanj obrazovanja), koja je i sama kod bivših kolega tražila posao za svoga sina. Na dobar dio poslanih molbi nije dobio ni odgovor, a pogotovo nije često pozivan na informativni razgovor.
Ima slučajeva kod kojih je problem mala plaća; npr. roditelji znaju da sin ili kćer ako imaju obitelj ne mogu zadovoljiti ni osnovne potrebe npr. s plaćom od 3.000 kn mjesečno i opet stari roditelji moraju biti na ispomoći u čuvanju unučadi, kuhanju za obitelj, a najgore su situacije, ako imaju mali stambeni prostor u kome žive i po tri generacije, a ponekad čak i četiri u sobi-dvije....
Za idući prosvjed pridružite se hrabroj gomilici, da postanemo gomila
Bio je prosvjed umirovljenika na Trgu bana Josipa Jelačića prije dva mjeseca, ali odjeci još traju... Priča mi moja suradnica da je čekajući dolazak zakašnjelog vlaka na zagrebačkoj željezničkoj postaji zapazila kako je po kantama za smeće jedna starija žena tražila i sakupljala plastične boce. Naravno, započele su razgovor. Gospođa Mira (83) je već dugo u prijevremenoj mirovini koja iznosi oko 2.050,00 kuna, taman malo niže od prosječne, ali ima i ovrhu od 300 kuna za telefon. Krajem 80-ih njezino je poduzeće „otišlo" u stečaj, a ona u prijevremenu mirovinu. Nije imala ni dovoljno staža, niti godina starosti pa je mirovina bila mala. Mislila je - „bolje išta, nego ništa" i vjerovala da će doći ljepši dani kad rat završi. Kaže da iz dana u dan sve teže plaća režije i zadovoljava svoje skromne potrebe.
Boce skuplja tek mjesec i pol i to sada za plaćanje struje. Kako bi se motivirala, svaki dan pred očima ima neki konkretan račun ili dug. Na pitanje da li zna da su umirovljenici organizirali prosvjed i tražili povećanje mirovina za velik broj onih koji, kao ona imaju mirovinu ispod granice siromaštva. Potvrdno je odgovorila, ali ona u prosvjedu nije sudjelovala, a neće ni u nekom sljedećem. Zna, da oni s visokim plaćama ne razumiju kako se živi sa 1.700 kuna cijeli mjesec, ali je kolegicu upitala što se promijenilo nakon tog prosvjeda. Njen je odgovor - ništa. Do sada baš ništa....