UVODNA RIJEČ
Zašto nas Plenković ne voli?
Koga voli Plenković? Odgovor je kratak: povlaštene i bogate. Hajdemo vidjeti što je taj civilizirani, elokventni i samoljubivi premijer učinio u dvije godine svoga mandata. Definitivno ga uopće nije briga za umirovljenike, ni najstarije, ni stare, ni nove, novije ili buduće. Tih 1,41 milijun stanovnika koji su mirovine stekli temeljem rada ili solidarnosti (invalidske, obiteljske) naprosto ga ne zanima, osim malog postotka onih čije su mirovine više od prosječne plaće. Tako je u njegovoj „prvoj sveobuhvatnoj" poreznoj reformi samo 1,4 posto bogatih umirovljenika dobilo povećanje mirovina od tri do 3.000 kuna, a 98,6 posto, poglavito siromaha, poreznom reformom nije dobilo ni kune.
Zatim je odlučio pokazati zube svome „lijevom" prethodniku Milanoviću, koji je mirovine više od 5.000 kuna stečene po posebnim propisima 2014. godine„podrezao" za deset posto. Sramota, kaže Plenković, pa je u maniri vrlog Superhika svim tim jadnim povlaštenim mirovinskim bogatašima vratio od početka godine tih deset posto.
I onda je odlučio da je nepovoljno što se usklađivanje mirovina po posebnim propisima uvjetuje uzastopnim rastom BDP-a, pa je provedena unifikacija usklađivanja mirovina prema općem i posebnim propisima, naravno u korist povlaštenih.
Pa je prihvaćen čitav niz poboljšica prava hrvatskih branitelja i njihovih članova obitelji, uvedena naknada za nezaposlene branitelje, te povećana najniža mirovina za 0,4989 kuna za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u borbenom sektoru. K tome im je smanjio uvjet dobi za odlazak u mirovinu. Sve suprotno onome što preporuča Europska komisija.
Istodobno taj naš europeizirani premijer nije niti jednom spomenuo kako čak 52,5 posto običnih umirovljenika prima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva, niti da su samo u zadnjih osam godina mirovine zaostale za rastom plaća za 14 posto. Nije rekao kako njih oko 200.000 prima mirovine niže od 1.000 kuna. I ostao je gluh na zahtjeve umirovljeničkih udruga da se uvede minimalna mirovina.
No, Plenković je radosno prihvatio podršku Glasnovi- ća koja je koštala oko 200 milijuna kuna, nakon čega se „slučajno otkrilo" u HZMO-u kako ima novca za isplatu duga za nešto manje od 7.000 pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji. No nisu rekli - vjerovali ili ne, da taj novac nije iz proračuna već iz radničkog mirovinskog fonda!
I još malo o povlaštenima koji su u mirovine išli doku- pom „dobi", pa su masovno slani u prijevremene mirovine, uz dokup kod privatnog trgovačkog društva „Royal - međugeneracijska solidarnost", koja je, pak, sav taj novac zamračila. No, Plenković je i tu radosno prihvatio saborsku podršku Hrelje i time praktički nacionalizirao dug privatne firme te preuzeo dugove i buduće obveze. Čak 3.860 osiguranika Royala je tako ušlo u povlaštene s troškom od 1,5 milijuna kuna mjesečno do kraja 2020. godine.
I tako taj rastući paketić s više od 175.000 posebnih i povlaštenih umirovljenika Plenkovića košta više od 6 milijardi kuna godišnje, dok mu je preskupo povećati mirovine onima koji su odradili i po 40 godina radnog staža za manje od dvije tisuće kuna mirovine mjesečno!
Sad čekamo da marni premijer nacionalizira i poveće gubitke obveznih mirovinskih fondova, te im dodijeli mirovinski dodatak od 27 posto. Kad je bal, nek' je bal!
Web stranice naših podružnica
Piše: Biserka Budigam, psihologinja
Kada prestajemo biti mame?
Prošla je Nova godina, prošao je siječanj i „siječanjska depresija". Trebalo je početi već rano karnevalsko raspoloženje i ludovanje, ali ipak to nije zahvatilo baš sve, pogotovo ne starije. Eto u psihološko savjetovalište stiže prva posjetiteljica koja je odlučila potražiti pomoć, ne za sebe, nego za svoga 40-godišnjeg sina koji se ni nakon uspješno završenog fakulteta i nakon desetogodišnjeg uspješnog zaposlenja „izgubio u bespućima surove stvarnosti". Iznenada, zbog možda, kao što kaže majka „pretjeranog izgaranja na poslu", dao je otkaz i povukao se u sebe. Po cijele je dane kod kuće, sjedi za kompjuterom i prividno traži posao, ali ne nalazi ništa što bi prihvatio. Ne želi prihvatiti pomoć i tako već nekoliko godina. Sada je ona odlučila vratiti ga u sadašnjost i privoliti ga da i sam shvati i prihvati svoje probleme i krene u borbu prije svega sa samim sobom. Izbjeglištvo i rat je privremeno potisnuo, ali sada je stigla „zakašnjela reakcija".
Druga me iznenadila jedna volonterka, koja radi s teško oboljelim osobama, mama čija je kćer psihologinja nezaposlena. Majka sad traži „vezu" za posao svojoj kćerki. Traži zapravo nekoga tko bi je saslušao, da može „olakšati dušu" jer nije joj jasno da mladi nemaju mogućnost zaposliti se nakon završenog fakulteta. Boji se da i njena kćerka (kao mnogo drugih mladih) ne ode negdje daleko od nje, „u neku stranu, daleku zemlju".
Prijateljica i suradnica ima sina koji već 10 godina bezuspješno traži posao, koji je poslao stotine molbi na natječaje za raznovrsne poslove (čak i za one za koje se traži niži stupanj obrazovanja), koja je i sama kod bivših kolega tražila posao za svoga sina. Na dobar dio poslanih molbi nije dobio ni odgovor, a pogotovo nije često pozivan na informativni razgovor.
Ima slučajeva kod kojih je problem mala plaća; npr. roditelji znaju da sin ili kćer ako imaju obitelj ne mogu zadovoljiti ni osnovne potrebe npr. s plaćom od 3.000 kn mjesečno i opet stari roditelji moraju biti na ispomoći u čuvanju unučadi, kuhanju za obitelj, a najgore su situacije, ako imaju mali stambeni prostor u kome žive i po tri generacije, a ponekad čak i četiri u sobi-dvije....
Kako upravljati životom
Evo nas opet na nekom početku, na početku nove godine. I ove smo, kao i svih ranijih godina, napravili obračun uspjeha i neuspjeha, radosti i tuga, gomilu propusta i poneki uspjeh. Obećali smo sami sebi da nećemo ponoviti ni jednu pogrešku. Duga je godina, s mnogo izazova i opasnosti, pa će sigurno opet biti i pogrešaka. Interesantno je da smo za sve propuste opet nalazili opravdanja na „svojoj strani" i da je za pogreške uvijek bio „kriv netko drugi", najčešće netko iz obitelji ili od prijatelja i poznanika, ali i razni akviziteri i „prodavači usluga i predmeta koji su potrebni za bolju kondiciju i zdravlje, a time i ljepši, sretniji i zdraviji ostatak života". Opravdanja su bila najčešće „poslušao sam njihove savjete", „namjerno su me prevarili", „nisam mislio da imaju loše namjere" i tome slično....
Kupi si svog psa ili mačku
Prošli su lijepi jesenski dani i počele dosadne jesenske kiše... Sada kiši već četvrti dan i čini se da neće biti uskoro kraja dosadnom, uspavljujućem ritmu po oluku i prozoru.
Dolazeći ujutro u prostorije Sindikata umirovljenika često susrećem susjedu, stariju dotjeranu gospođu i njenog malog bijelog čupa- vog psića koji veselo trčkara uz nju. Pobjegne on ponekad malo dalje i sakrije se iza obližnjeg stabla ili kioska, ali brzo je sustigne i stane pred nju kao da želi reći „tu sam, slijedim te..." I susjeda se nasmiješi i dobaci mu pokoji prijekor, i nastave dalje iza ugla. Pozdravimo se radosno susjeda i ja, ali i psić i ja. Ponekad zastanemo i porazgovaramo. Ovih se dana jedva pozdravimo, jer se tek naziremo ispod kišobrana, „šljap- kamo" po lokvama vode i gledamo da nas još ne poprska neki jureći automobil. Mali pratilac je mokar u svom bijelom „kaputiću" jedva se vuče uz gazdaricu, ali ju ipak mora pratiti u šetnju i paziti da se ona ne izgubi....
Za idući prosvjed pridružite se hrabroj gomilici, da postanemo gomila
Bio je prosvjed umirovljenika na Trgu bana Josipa Jelačića prije dva mjeseca, ali odjeci još traju... Priča mi moja suradnica da je čekajući dolazak zakašnjelog vlaka na zagrebačkoj željezničkoj postaji zapazila kako je po kantama za smeće jedna starija žena tražila i sakupljala plastične boce. Naravno, započele su razgovor. Gospođa Mira (83) je već dugo u prijevremenoj mirovini koja iznosi oko 2.050,00 kuna, taman malo niže od prosječne, ali ima i ovrhu od 300 kuna za telefon. Krajem 80-ih njezino je poduzeće „otišlo" u stečaj, a ona u prijevremenu mirovinu. Nije imala ni dovoljno staža, niti godina starosti pa je mirovina bila mala. Mislila je - „bolje išta, nego ništa" i vjerovala da će doći ljepši dani kad rat završi. Kaže da iz dana u dan sve teže plaća režije i zadovoljava svoje skromne potrebe.
Boce skuplja tek mjesec i pol i to sada za plaćanje struje. Kako bi se motivirala, svaki dan pred očima ima neki konkretan račun ili dug. Na pitanje da li zna da su umirovljenici organizirali prosvjed i tražili povećanje mirovina za velik broj onih koji, kao ona imaju mirovinu ispod granice siromaštva. Potvrdno je odgovorila, ali ona u prosvjedu nije sudjelovala, a neće ni u nekom sljedećem. Zna, da oni s visokim plaćama ne razumiju kako se živi sa 1.700 kuna cijeli mjesec, ali je kolegicu upitala što se promijenilo nakon tog prosvjeda. Njen je odgovor - ništa. Do sada baš ništa....
Koje je boje siromaštvo
Jeste li ikad razmišljali kakve je boje siromaštvo? Priznajem ja nisam! Iznenadila me gospođa koja je pričajući mi o sebi rekla kako je „sada obojena roza" i doista - imala je jednu ružičastu trakicu oko zapešća, kakve nose neka djeca i mladi. Nasmiješila sam se, ali ona kao da nije primijetila moj smiješak, nastavila je pričati kako zna da takve trakice nose žene oboljele od karcinoma dojke, ali ona nije bolesna. Ona svoje siromaštvo osjeća u grudima kao nešto što je pritišće i misli da tako boli karcinom....