UVODNA RIJEČ
Dan kad je vatra spalila sustav
Piše: Jasna A. Petrović
Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kutiji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.
Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvrstili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bauljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.
I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo glasnima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.
Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polugoli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.
Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisana gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.
„Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u baraci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarnosti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umiranje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.
Web stranice naših podružnica
Piše: Biserka Budigam, psihologinja
Jesu li ljudi - nezamjenjivi?
Umro je naš kolega i prijatelj. Razgovaramo o onome, što je uvijek nakon odlaska određenog suradnika problem, tko će nastaviti odrađivati njegov dio posla. I počinje priča kako je on radio i pristupao ljudima. Kolegica kaže „nitko nije nezamjenjiv", doći će netko drugi.
Ja se na trenutak pobunim i kažem: „ne slažem se, svaki je čovjek poseban i nezamjenjiv. Nema u svijetu drugoga isto takvoga, a ni približno sličnog." Ovaj svoj stav pokušat ću braniti upravo na primjeru rada i odnosa sa starijim korisnicima usluga našeg Pravnog savjetovališta.
I doista mislim da je nemoguće očekivati neko čudo da se nađe sličan suradnik s makar samo jednom dominantnom osobinom nužnom za obavljanje zadataka u radu s ljudima. Naši korisnici su specifična skupina i svaki treba drugačiji savjet, jer je njegov problem uvijek poseban, jer u njega unosi svoje stavove i emocije....
Pružena ruka siromaštva
Sjećam se svojih roditelja kad su kao pedeset godišnjaci počeli planirati odlazak u mirovinu. Radovali su se prelasku u „novi život". Oboje su radili, imali pristojne plaće pa su očekivali i takve mirovine. I doista u prvih desetak godina mirovine obnovili su postojeću kuću, promijenili sav namještaj i mojoj kćeri gotovo svaki mjesec kupovali prilično vrijedne darove. Na žalost otac je brzo preminuo, a nakon toga majka je imala znatno manju mirovinu i živjela je znatno skromnije, a krajem 90-tih i uz moju pomoć....
Umirovljenici, glasajte na europskim izborima!
Ova je godina započela s najavom izbora za predstavnike u Europskom parlamentu. Političke stranke su ozbiljnije počele pisati o temama koje bi trebalo ovoga puta definirati, koje bismo trebali predstaviti u Europskom parlamentu i tražiti njihovu realizaciju. Izbori će se održati 26. svibnja.
Iako postoji nekoliko stranaka koje okupljaju umirovljenike nijedna ne ide samostalno na izbore, pa i predsjednici tih stranaka nisu baš javno demonstrirali i naglašavali probleme koje bi trebalo rješavati u okviru EU. Još nije definiran sadržaj umirovljeničkih zahtjeva i problema koje bi trebalo riješiti u mandatu koji slijedi, a niti su se glavne stranke potrudile pojasniti svoju agen- du za starije glasače. Primjerice, moto izborne kampanje HDZ a je „Hrvatska za generacije", ali ipak je nedefinirano odnosi li se to na generacije koje dolaze ili na dobne generacije (mladi, stari) koje su tako različite. Baš se ne vidi da su posvetili posebnu pozornost starijima. Ni oni, niti SDP-ovci koji se sada odriču Mrsićeva naslijeđa, ali i dalje čuvaju još gore naslijeđe Vidovića, nisu se posebno potrudili oko umirovljenika. Bandić je poznat po socijalnoj osjetljivosti za starije građane Zagreba, ali u predstavljanju svoje liste je preskočio tu generaciju...
Kad oglasiš svoju samoću
Nikada do sada nisam razmišljala, a ni čitala oglase u novinama, niti na društvenim mrežama namijenjene za upoznavanje parova. Na takve „griješne" ideje upozorila me kolegica pa sam i sama uronila u pretraživanje nekih portala, a prelistala sam i nekoliko novina s oglasima o „ponudi i potražnji" partnerstva u cilju rješavanja nekih osobnih problema velikog broja starijih osoba.
U neka ne tako daleka prošla vremena uglavnom su muškarci tridesetih, rijetko četrdesetih godina, tražili mlađe partnerice za brak. To je tada smatrano krajnjim vremenom za sklapanje braka i osnivanje obitelji. Djevojke su bile stidljivije i radije su nalazile partnere uz svesrdnu pomoć starijih žena (susjeda, teta, ponekad baka, ali i u krajnjoj nuždi i „provodadžija"). Sjećam se tako jedne priče sedamdese- togodišnjeg „provodadžije" koji je „proslavljao" sklapanje pedesetog braka, sve s uspješnim trajanjem....
Korizma je
Gotovo svakoga dana susretnem nekoga tko me pita čega sam se odrekla u ovo korizmeno vrijeme. Najveći šok je za vjernike kad kažem da se ničega nisam odrekla. Nastaje minuta šutnje, neugoda sugovornika i znam da misli otprilike ono što bi svakome prvo palo na pamet: „to mi treba kad sam znatiželjna". Odmah prekidam gromoglasnu šutnju i pokušam objasniti. Ja se neću zavjetovati da ću se nečega odreći tijekom korizme. Sebi sam obećala i zavjetovala se da ću se više družiti s unučicom, da ću posjetiti jednu moju tetu, bolesnu i staru, s 90 i koju godinu. I ne samo da ću je posjetiti samo ja, već ću u posjet povesti moju unuku i kćerku. Znam da će je to usrećiti i da ćemo jedno poslijepodne provesti u ugodnom razgovoru i sjećanjima na naše drage koji nisu živi. Podijelit ćemo uspomene i na trenutak će oni biti tu, s nama. Naravno, u posjet ćemo joj donijeti obaveznu kavu i nešto voća....