UVODNA RIJEČ
Draga Kolinda, hvala na torti
Piše: Jasna A. Petrović
Naša heroina, Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, Silvestrovo je provela obilazeći Dom za starije Sveta Ana u Zagrebu. Donijela im je košaru slatkiša, pića i kave, kao i tortu, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom. No, nisu umirovljenici samo recitirali i pjevali. One pričljivije zanimalo je i hoće li se visoka gošća kandidirati za još jedan mandat, na što im je ona odgovorila: „Polako, korak po korak!"Eto, prvi korak je učinjen, Predsjednica je umirovljenike nahranila kolačima.
Oni pak umirovljenici tanjega džepa, ohrabrili su se glasno požaliti na niske mirovine, na što im je Predsjednica rekla da su „nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle". Šteta što u svoje noćne šetnje nije povela i ministre financija i mirovinskog sustava, jer oni tvrde suprotno - da su mirovine puno rasle prošlih godina, ali daleko više nego što bi mogle.
I tko je tu u pravu, Kolinda optimist ili Pavić pesimist? Jesu li mirovine mogle više rasti kako tvrde umirovljenici i Kolinda ili za rast malih mirovina nije bilo novaca, već samo za rast povlaštenih i velikih?
I tako bi nam Kolinda s tortom djelovala na toplinu oko srca, humano i sućutno, kad se ne bismo sjetili Marije Antoanete koja je isprva bila jako omiljena u narodu, dok za francuske revolucije nije platila danak svojoj rastrošnosti. Nabujaloj masi siromaha koji su kretali u osvajanje Bastille tražeći pravo na kruh, naivno je poručila preko dvorjana: „Ako nemate za kruh, jedite kolače!"
Život u paralelnom svijetu je značajka mnogih na vlasti. Tu nije riječ o urođenoj, već stečenoj bezosjećajnosti i bahatosti, kao prirodnom slijedu neprepoznavanja siromaštva i poniženosti. Kolinda za cijelog svog dosadašnjeg mandata nije niti jednom prihvatila prijedlog umirovljeničkih udruga da ih primi na razgovor na temu siromaštva starijih osoba, po čemu smo na vrhu EU ljestvice. Niti u prigodi 25. obljetnice Sindikata umirovljenika nije prihvatila dolazak umirovljeničkog izaslanstva.
Izgleda da nju, zaključujemo, zapravo ne zanimaju uvjeti života i dostojanstvo umirovljenika. Ona nije došla pitati kako živi dva posto bogatijih osoba starijih od 65 godina - jer samo ih toliko uspijeva dobiti i platiti smještaj u domovima umirovljenika. Ona nije otišla provesti noć po ulicama gdje sjenoviti sakupljači plastičnih boca i kopači po kontejnerima promiču sa svojim velikim torbama i vrećama, nije bila sa 52 posto onih s mirovinama nižima od 2.321 kune - što je hrvatska linija siromaštva.
Ne, nije. Kolindu su pitali na Silverstrovo zašto je došla kod umirovljenika u Svetu Anu, a ona im je odgovorila: „Htjela sam vidjeti kako vi tulumarite".
Mala nada ostaje u srcima ostarjele četvrtine stanovništva. Podsjetimo, tijekom izborne kampanje, u novogodišnjoj noći Kolinda je slavila sa šatorašima u Savskoj 66 pod parolom „Branitelji i narod na ulici, a agresori i dezerteri u foteljama". Uskoro su branitelji dobili bitno povećana prava i mirovine. Sada je došla kod umirovljenika, gdje su je dočekali s prigodnim transparentom na zidu: „Dobrota je jezik koji vide slijepi i čuju gluhi." I donijela je tortu.
Hvala, draga Kolinda, na torti.
Web stranice naših podružnica
Piše: Biserka Budigam, psihologinja
Dome, zdravi dome
U posljednje vrijeme vrlo često razmišljam o domovima. O domu u kojem sada živim, o domu moje kćerke, o domu za starije osobe u koji sam podnijela molbu za smještaj, o domu mojih roditelja, domu moga djetinjstva, o domu u kojem sam živjela 20 godina na početku samostalnog življenja i u kojem je rođena moja kćerka. U svakom je domu život bio drugačiji i svaki je imao drugu funkciju, ali moj doživljaj i odnos prema domu bio je u svakom poseban. U svakom je ostao dio dragih stvari i dio mene.
Emotivno se vežemo za mjesto našeg doma, za stvari, za susjede, za sve koji žive u tom domu. I svaki dom nam daje mnogo ugodnih sjećanja, svaki nam daruje mirno utočište i pruža podršku kad smo u potrebi da budemo samo svoji, kad trebamo pomoć, jer smo bolesni ili osamljeni. Svaki čovjek ima pravo na dom. Što smo stariji to smo više vezani za dom, jer nam pruža sigurnost i emocionalnu toplinu. I veličina naših domova usklađena je s potrebama.
Velike obitelji trebaju veliki dom. Kako starimo, djeca odlaze i grade vlastite domove, bračni partneri umiru. Naš dom postaje samo jedna soba u domu za starije osobe. Svaki čovjek ima svoj poseban emotivni doživljaj doma. U slučaju da netko...
„Vesele" udovice
Danas sam na radiju čula kako spikerica najavljuje da će se u osječkom HNK-u prikazati Leharova opereta „Vesela udovica". Sjetih se te vesele udovice kojoj su mnogi udvarali, dok je bezbrižno trošila novac koji je naslijedila od pokojnog supruga. Sjećam se da je ulogu pjevala jedna mlada, vrlo dobra pjevačica i da je cijela dvorana pokušavala nešto pjevati, ali zapravo bilo bi bolje da su šutjeli. No danas možda nitko ne bi pjevao tako zdušno, jer„sve manje ljudi poznaje tu operetu, a i udovice nisu nimalo vesele, pa nema razloga da je se uopće izvodi", govori neki glas u meni.
I ja se pokušavam sjetiti barem jedne „vesele udovice", ali teško mi to polazi za rukom. Sjetih se nekoliko „ovršenih" udovica i njihova užasa nakon muževljeve smrti. Plaču danima i s neugodom se sjećaju svojih pokojnika. Jedna ima vrlo malu mirovinu, a pokojni suprug imao je znatno veću, ali se razbolio, bolovao dvije godine i za to vrijeme uzeli su 7.000 kuna gotovinskog kredita, jer se suprug htio dodatno liječiti kod privatnih doktora, ali i kod iscjelitelja. I tako se novac brzo potrošio, suprugu se navodno doista popravilo zdravstveno stanje, ali je relativno brzo preminuo. Dug u banci je ostao. Njena mirovina nije bila dostatna ni za plaćanje režija, a i troškovi sprovoda su pospješili dugovanje i Piše: Biserka Budigam, počele su stizati opomene, pa psihologinja poziv banke da razgovaraju....
Moja soba - moj dom
Dođe vrijeme kad svaka starija osoba treba donijeti odluku kako će i gdje provesti dio života do smrti. Dok smo mladi i dok samostalno i odgovorno upravljamo svojim životom i životom naše obitelji, ne razmišljamo da ćemo jednog dana morati organizirati vlastitu starost i vrijeme eventualne bolesti i ovisnosti o tuđoj brizi i pomoći. Svatko od nas bi možda trebao, bez obzira na vlastito zdravlje, na djecu i bračnog partnera, podnijeti sa 65 godina molbu za smještaj u dom za starije osobe. Bilo bi najodgovornije ponašanje da prilikom odlaska u mirovinu osiguramo i eventualno mjesto u nekom od gradskih domova, s obzirom na visinu mirovina i na cijenu smještaja. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako treba najmanje 10 godina proteći do smještaja u dom. To je, naime, prosječno vrijeme koje protekne od predaje molbe do mogućnosti smještaja u dom za koji imamo platežne mogućnosti....
O izgubljenom optimizmu
Prošla je zima, ali evo već dobrih mjesec dana je toplije. Proljetnice procvjetale i odcvjetale. Za očekivati je da se ljudi počnu radovati, a iz Europe, kažu naši političari, stižu neke ocjene koje govore da smo na dobrom putu, da se gospodarstvo oporavlja, da bolje živimo.
A ja tjedan ili dva primam samo nesretne ljude sa stotinama tisuća kuna duga, s nesretnim bakama koje ne mogu komunicirati s unucima, s prevarenim starim ljudima koji su izgubili nadu da će im biti bolje.
Ispričat ću tri priče, istinite i životne. Priče koje traju već nekoliko godina. Priče ljudi koji se više ne nadaju boljem i ljepšem životu, koji više nisu sposobni ni izreći riječ - optimizam. I meni se ponekad čini da je okrutno uopće ih nagovarati da budu optimistični i da vjeruju da će se njihov problem za njihova života riješiti. Čini mi se da je najbolje da prihvate življenje kakvo im određuju njihove okolnosti....
Zašto se ubijamo?
Svakoga dana možemo u novinama, na portalima ili „usmenom predajom" saznati, željeli mi to ili ne, o nekom novom samoubojstvu. Ljudi vole raspravljati o razlozima jednog takvog čina i često unose mnogo subjektivnih elemenata u objašnjavanje uzroka. Razbijaju glavu kako su te osobe trebale riješiti svoj problem, a da ne dođe do samoubojstva. Ponekad imam osjećaj da ljudi upravo raspravom o načinu i razlozima počinjenog samoubojstva, djelomično rješavaju i podsvjesno neke svoje probleme i dileme vezane uz vlastiti život. Pretjerano zanimanje ponekad nas oslobađa „krivnje" za neka razmišljanja o vlastitom samoubojstvu....