UVODNA RIJEČ
Tko nam je „smjestio" Covid dodatak?!
Piše: Jasna A. Petrović
Kad Vučić već po drugi put od početka pandemije daje Covid dodatak građanima i umirovljenicima Srbije, onda hrvatska oporba govori kako je on mudar populist koji je i socijalno osjetljiv. Međutim, kad hrvatska Vlada, nakon godinu dana pritisaka umirovljeničkih udruga za isplatom takvog dodatka i hrvatskim umirovljenicima, nakon svakotjednih pregovora s umirovljenicima, konačno usvoji odluku o isplati, gle oporbe kako skače na pravedničke stražnje noge i udara po takvoj mjeri koja će makar jednokratno olakšati težak životni standard najranjivije starije populacije!
Prvi skače na noge junačke znameniti Krešimir Beljak, čelnik Hrvatske seljačke stranke, te glasno ustvrdi kako će taj dodatak dobiti ljudi s velikim njemačkim mirovinama, jer kaže da će najviši dodatak dobiti ljudi koji imaju male hrvatske, a velike inozemne mirovine, što nije točno.
S druge strane, šef Bloka Umirovljenici Zajedno Milivoj Špika putem priopćenja straši umirovljenike kako će primanjem dodatka više izgubiti nego dobiti što također nije točno.„Pitanje je koliko će umirovljenika zbog nekoliko kuna ili nekoliko stotina kuna kojima prelaze cenzus izgubiti pravo na policu dopunskog zdravstvenog ili izgubiti neka druga prava i hoće li Covid dodatak biti zaštićen od ovrha?" Sve to pita Špika koji nije primijetio kako su sve takve nevolje izpregovarane i utanačene.
Možda ćete reći da nisu namjerno preokrenuli istinu, no i onaj tko je u poslu nemaran, brat je onome koji ruši.
Treći se obznanio saborski zastupnik Hrvatske stranke umirovljenika koja je dijelom sudjelovala u zahtijevanju isplate Covid dodatka, tvrdeći kako je taj iznos puno manji od onog koji je on tražio, no dopušta da će umirovljenicima koji žive od niskih mirovina barem malo pomoći?! Halo,„barem malo"? Šesto milijuna kuna i 850 tisuća umirovljenika su male brojke?
A onda Hrelja kaže kako je to sitnica jer je taj „novac ionako osiguran u proračunu, i to milijardu i 200 milijuna kuna, pa se Vlada nije pretrgnula". Drugi pak političar kaže da je to sve novac iz Europske unije, iako je to zapravo umirovljenički novac iz budžeta, namaknut većim dijelom preniskom stopom zadnjeg usklađivanja od samo pola posto. I tako se, nakon koronavirusa i cjepiva, nižu teorije zavjere i u vezi Covid dodatka.
Glupost je udaljena samo par klikova kompjutorskim mišem. Sve više ljudi vjeruje u stvari koje su se do jučer smatrale neviđenim glupostima. Nije to samo bizarno, već je i izuzetno opasno za demokraciju. A naposljetku, takve gluposti nanose i bol, nesigurnost, strah, pokreću ljude u paniku, trk, ili ih zamrznu na mjestu. Negativni pogled na život nije samo gubljenje vremena, već i ozbiljan propust biti odgovornom osobom. Dečki, saberite se i radujte se s onima kojima je Covid dodatak olakšao barem jedan dan.
Web stranice naših podružnica
Piše: Biserka Budigam, psihologinja
Dome, zdravi dome
U posljednje vrijeme vrlo često razmišljam o domovima. O domu u kojem sada živim, o domu moje kćerke, o domu za starije osobe u koji sam podnijela molbu za smještaj, o domu mojih roditelja, domu moga djetinjstva, o domu u kojem sam živjela 20 godina na početku samostalnog življenja i u kojem je rođena moja kćerka. U svakom je domu život bio drugačiji i svaki je imao drugu funkciju, ali moj doživljaj i odnos prema domu bio je u svakom poseban. U svakom je ostao dio dragih stvari i dio mene.
Emotivno se vežemo za mjesto našeg doma, za stvari, za susjede, za sve koji žive u tom domu. I svaki dom nam daje mnogo ugodnih sjećanja, svaki nam daruje mirno utočište i pruža podršku kad smo u potrebi da budemo samo svoji, kad trebamo pomoć, jer smo bolesni ili osamljeni. Svaki čovjek ima pravo na dom. Što smo stariji to smo više vezani za dom, jer nam pruža sigurnost i emocionalnu toplinu. I veličina naših domova usklađena je s potrebama.
Velike obitelji trebaju veliki dom. Kako starimo, djeca odlaze i grade vlastite domove, bračni partneri umiru. Naš dom postaje samo jedna soba u domu za starije osobe. Svaki čovjek ima svoj poseban emotivni doživljaj doma. U slučaju da netko...
„Vesele" udovice
Danas sam na radiju čula kako spikerica najavljuje da će se u osječkom HNK-u prikazati Leharova opereta „Vesela udovica". Sjetih se te vesele udovice kojoj su mnogi udvarali, dok je bezbrižno trošila novac koji je naslijedila od pokojnog supruga. Sjećam se da je ulogu pjevala jedna mlada, vrlo dobra pjevačica i da je cijela dvorana pokušavala nešto pjevati, ali zapravo bilo bi bolje da su šutjeli. No danas možda nitko ne bi pjevao tako zdušno, jer„sve manje ljudi poznaje tu operetu, a i udovice nisu nimalo vesele, pa nema razloga da je se uopće izvodi", govori neki glas u meni.
I ja se pokušavam sjetiti barem jedne „vesele udovice", ali teško mi to polazi za rukom. Sjetih se nekoliko „ovršenih" udovica i njihova užasa nakon muževljeve smrti. Plaču danima i s neugodom se sjećaju svojih pokojnika. Jedna ima vrlo malu mirovinu, a pokojni suprug imao je znatno veću, ali se razbolio, bolovao dvije godine i za to vrijeme uzeli su 7.000 kuna gotovinskog kredita, jer se suprug htio dodatno liječiti kod privatnih doktora, ali i kod iscjelitelja. I tako se novac brzo potrošio, suprugu se navodno doista popravilo zdravstveno stanje, ali je relativno brzo preminuo. Dug u banci je ostao. Njena mirovina nije bila dostatna ni za plaćanje režija, a i troškovi sprovoda su pospješili dugovanje i Piše: Biserka Budigam, počele su stizati opomene, pa psihologinja poziv banke da razgovaraju....
Moja soba - moj dom
Dođe vrijeme kad svaka starija osoba treba donijeti odluku kako će i gdje provesti dio života do smrti. Dok smo mladi i dok samostalno i odgovorno upravljamo svojim životom i životom naše obitelji, ne razmišljamo da ćemo jednog dana morati organizirati vlastitu starost i vrijeme eventualne bolesti i ovisnosti o tuđoj brizi i pomoći. Svatko od nas bi možda trebao, bez obzira na vlastito zdravlje, na djecu i bračnog partnera, podnijeti sa 65 godina molbu za smještaj u dom za starije osobe. Bilo bi najodgovornije ponašanje da prilikom odlaska u mirovinu osiguramo i eventualno mjesto u nekom od gradskih domova, s obzirom na visinu mirovina i na cijenu smještaja. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako treba najmanje 10 godina proteći do smještaja u dom. To je, naime, prosječno vrijeme koje protekne od predaje molbe do mogućnosti smještaja u dom za koji imamo platežne mogućnosti....
O izgubljenom optimizmu
Prošla je zima, ali evo već dobrih mjesec dana je toplije. Proljetnice procvjetale i odcvjetale. Za očekivati je da se ljudi počnu radovati, a iz Europe, kažu naši političari, stižu neke ocjene koje govore da smo na dobrom putu, da se gospodarstvo oporavlja, da bolje živimo.
A ja tjedan ili dva primam samo nesretne ljude sa stotinama tisuća kuna duga, s nesretnim bakama koje ne mogu komunicirati s unucima, s prevarenim starim ljudima koji su izgubili nadu da će im biti bolje.
Ispričat ću tri priče, istinite i životne. Priče koje traju već nekoliko godina. Priče ljudi koji se više ne nadaju boljem i ljepšem životu, koji više nisu sposobni ni izreći riječ - optimizam. I meni se ponekad čini da je okrutno uopće ih nagovarati da budu optimistični i da vjeruju da će se njihov problem za njihova života riješiti. Čini mi se da je najbolje da prihvate življenje kakvo im određuju njihove okolnosti....
Zašto se ubijamo?
Svakoga dana možemo u novinama, na portalima ili „usmenom predajom" saznati, željeli mi to ili ne, o nekom novom samoubojstvu. Ljudi vole raspravljati o razlozima jednog takvog čina i često unose mnogo subjektivnih elemenata u objašnjavanje uzroka. Razbijaju glavu kako su te osobe trebale riješiti svoj problem, a da ne dođe do samoubojstva. Ponekad imam osjećaj da ljudi upravo raspravom o načinu i razlozima počinjenog samoubojstva, djelomično rješavaju i podsvjesno neke svoje probleme i dileme vezane uz vlastiti život. Pretjerano zanimanje ponekad nas oslobađa „krivnje" za neka razmišljanja o vlastitom samoubojstvu....