UVODNA RIJEČ
Dan kad je vatra spalila sustav
Piše: Jasna A. Petrović
Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kutiji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.
Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvrstili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bauljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.
I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo glasnima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.
Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polugoli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.
Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisana gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.
„Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u baraci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarnosti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umiranje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.
Web stranice naših podružnica
Piše: Biserka Budigam, psihologinja
Za svakog je sreća nešto drugo
Danas počinjem dan sretna! Pisat ću o sreći! Tako sam odlučila. Zato jer sam ovih dana intenzivno razmišljala o sreći!
Odlučila sam kako ću na Dan sreće svim dragim osobama poželjeti sreću, podijeliti tisuću zagrljaja ljudima koje osobno neću moći ni zagrliti, jer žive daleko od mene, u nekom drugom gradu. Željela sam ih podsjetiti svojom čestitkom na davne zajedničke sretne dane!
Nekoliko dana ova moja želja da usrećim drage ljude, živjela je u meni i činila me sretnom. Došao je taj dan, došao i prošao, a ja nikome nisam poželjela sreću... Pitate se zašto? Odgovor je vrlo jednostavan! Zaboravila sam toga dana da je osvanuo Dan sreće... I bila sam u najboljem društvu koje sam mogla poželjeti i bila sam silno sretna....
Majke i kćeri - iste i različite
U posljednje vrijeme vrlo često mi se javljaju majke zbog problema u odnosima s kćerima. Problemi su ponekad banalni, od onih poput prigovaranja majke zbog ostavljenog, neopranog suđa ili prigovaranje kćerke majci da je zaboravljiva, a isto tako da je loše oprala suđe, presolila jelo ili da su zetu smetale razbacane novine i knjige u dnevnom boravku.
Rasprave uvijek završavaju svađom, majka se povlači u sebe i u svoju sobu, a kćerka obično viče ili uvrijeđeno odlazi mužu i svojoj djeci te oni, gotovo uvijek, nastavljaju „redati" bakine „grijehe". I tako iz dana u dan. Godinama žive zajedno u majčinu stanu jer nemaju drugih mogućnosti, ali iz dana u dan majka sve teže podnosi napetost zbog svakodnevnih „iskrenja". Mislila je da su takvi odnosi prolazni, ali sada joj se čini da postaju sve lošiji, a svađe postaju burnije i češće, dok period šutnje traje do nove svađe. Nema više duljeg razdoblja „mirnog suživota"!...
Učini nešto za svoju generaciju
U posljednje vrijeme dolazi mi sve više bezvoljnih ljudi. Ne znaju ili ne žele znati što bi sami sa sobom. Moji brojni prijatelji posustaju u svojim aktivnostima, a i sama sebe nerijetko uhvatim u razmišljanju bi li odustala od svojih, već davno zacrtanih planova.
Na pitanje kad su se počeli tako osjećati, gotovo nijedan ne zna odgovoriti. Uporno ponavljaju kako više ne vjeruju sami sebi i sumnjaju da su u stanju postići ono što bi željeli. Kao argument spominju i svoje prijatelje koji im savjetuju da ne preuzimaju aktivnosti za koje nisu sigurni da će uspjeti, jer će im biti teže kad zakažu....
Balada o beskućnicima, siromašnima i „drugačijima”
Jednog užasno hladnog jutra utrčala sam na tramvajskoj stanici u pekaru da se malo ugrijem dok za 5 minuta ne dođe tramvaj. Prodavačica me malo zbunjeno pogledala, a ja sam zbunjena morala objasniti moj iznenadni „upad”. Brzo sam pogledala i kupila neko slatko pecivo i rekla da ću tu zapravo pričekati tramvaj jer je vani pre- hladno. Prodavačica, zapravo i priučena pekarica, požali mi se kako svakoga jutra ustaje u 3 sata, u 4 je već na tramvajskoj stanici u Dupcu i kako ulazi snena u tramvaj u kojem spava svakoga dana po nekoliko ljudi. Objašnjava mi da se ti ljudi voze u toplim tramvajima, jer su beskućnici i nemaju gdje prenoćiti. Vozači tramvaja ne obraćaju pažnju na njih, i tako je gotovo svakoga jutra. „Spavači” biraju najduže „linije” tramvaja, jer ponekad na okretištu ipak moraju izaći van. Kaže da je vidjela i jednu obitelj koja tako „putuje” noću u krug s djetetom u naručju....
Novu godinu treba dočekati u dobrom društvu...
Početak je prosinca, a svi već planiraju kako će, gdje i s kim „uploviti” u, eto nam već 2017. godinu. Raspravljaju, dogovaraju, predlažu i često se vrlo teško i najčešće u posljednji trenutak odlučuju kamo i s kim će provesti tu najluđu noć kako bi je se što duže sjećali. Pitaju i traže savjete. Prošle se Nove godine neki ne vole ni sjetiti, jer je bilo dosadno društvo, loša glazba, a i nove cipele su ponekog žuljale i tako sada treba sve bolje organizirati. Drugi se sjećaju nekih davnih provoda s radošću, ali i s tugom....